WSWS : Srpskohrvatski

Odgovor Čitaocu O Ulozi Staljinizma U Biv�oj Jugoslaviji

Mike Ingram
27. januara 2000.

Ovo je razmjena sa jednim čitaocem u vezi WSWS članka od 7. januara "Tuđmanova Ultra Nacionalistička Partija Poražena Na Izborima U Hrvatskoj."

Prevod ovog članka na srpskohrvatski je dostupan na:
http://www.wsws.org/hr/2000/jan2000/tudj-j07.shtml

Dragi Drugovi,

Htio bi da komentiram o članku o (izborima u Hrvatskoj); nemam namjeru da se upu�tam u polemiku nego samo želim da ispravim jednostavnu gre�ku.

Zvati Gospodina Račana biv�im staljinističkim liderom je sasvim besmisleno.

Prvo, Gospodin Račan, rođen 1944, je imao četiri godine kada je Josip Broz Tito prekinuo sa Staljinom 1948. Poslije toga, biti staljinista u Jugoslaviji je moglo značiti samo da zavr�ite u zatvoru.

Dobro, ja stvarno ne bih očekivao od Gospodina Ingram-a da razlikuje samoupravni socijalizam u Jugoslaviji od staljinizma, da on pi�e za desničarsku reviziju. Ali ako pi�e za WSWS, vrijedilo bi mu da to i shvati.

Drugo, ova vrsta socijalizma je bila dosta atraktivna ljevičarskim intelektualcima na Zapadu (sigurno vi�e nego narodu koji je pod njim živio).

I tako, ako se Gospodin Ingram toliko sekira za hrvatske radnike �to ih prodavaju smrdljivim zapadnim kapitalistima kao jeftinu radnu snagu, onda bi on mogao da malo prouči njihovu istoriju.

Ponavljam, on je bio komunista, ali ne staljinista.

JP
Zagreb, Hrvatska

Dragi JP,

Pitanje koje Vi postavljate je vrlo važno. Nije iznaneđujuće da se Vi, kao neko ko živi u Hrvatskoj, čudite �to mi zovemo Ivicu Račana Staljinistom. Kao �to vi nagla�avate, Tito je prekinuo sa Staljinom 1948. i Komunistička Partija Jugoslavije (KPJ) se nije zaokupila obožavanjem Staljina kao �to se može vidjeti, na primjer, kod kineskih staljinista.

Kada mi upotrijebljavamo izraz "staljinista", treba se razumijeti da on nije namijenjen kao epitet, nego kao politička definicija. U biti, ona označuje sovjetsku birokratiju i njenu anti-marksističku, anti-internacionalističku perspektivu nacionalnog socijalizma, sažeta u Staljinovoj teoriji "socijalizma u jednoj zemlji".

Ako bi ispitivali istoriju Jugoslavije pokazalo bi se da u svim okr�ajima između Tita i Staljina, KPJ nikada nije iza�la iz nacionalne perspektive staljinizma. Ustvari, odbijanje perspektive svjetske socijalističke revolucije za koju se zalagala Četvrta Internacionala i njen osnivač Leon Trocki, protiv raznih oblika nacionalnog socijalizma, je bila u centru jugoslavenske mučne istorije.

1920-tih u Sovjetskom Savezu, birokratija koja se pojavila je prihvatila Bukarinovu parolu "okrenimo se selu" i sve vi�e je gledala da učvrsti svoj položaj oslanjanjem na imućne seljake. Ovo je bilo popraćeno teorijom Staljinove i Bukarinove frakcije 1924, "socijalizam u jednoj zemlji".

Ovdje nije mjesto da se bavimo posljedicama ove teorije samo po SSSR, ali njeno uvođenje u Istočnu Evropu se pokazalo katastrofalnim po internacionalnu radničku klasu. Jugoslavija je postala jedan od glavnih centara gdje je Staljin ubjeđivao, i na kraju nametnuo lokalnim komunističkim partijama orijentaciju prema seljacima i prema etničkom nacionalizmu.

U svojoj teoriji Permanentne Revolucije, Leon Trocki je insistirao da je za zemlje koje su zakasnile u buržoaskom razvoju, ostvarenje demokratije i narodnog oslobođenja moguće jedino putem diktature proletarijata. Ovo znači da radnička klasa treba da predvodi podjarmljene nacije i povrh toga seljačke mase. Dok nacionalno pitanje pripisiva seljacima kritično mjesto u demokratskoj revoluciji, Trocki pi�e, "bez ujedinjenja radnika sa seljacima, cilj demokratske revolucije se ne može ostvariti, niti se može ozbiljno razmotriti."

Napadom na ovu perspektivu, Staljinova frakcija je postavila anti-marksistički stav da je nacionalizam na Balkanu nasljedno revolucionaran, zato �to se oslanja na seljačku bazu. Ona je poku�avala da pomjeri stav KPJ-a od ranijeg proleterskog internacionalističkog stava, prema stavu koji pomaže nacionalni i etničko separatistički pokret kao način da se uni�ti buržoaska jugoslovenska država.

Tada�nji vođa KPJ-a, Sima Marković, se odupirao liniji koju je nametao Staljin, podržavajući zahtjev za socijalističku federaciju Balkana. Sve dok se odupirao jugoslovenskoj državi, Marković je insistirao da je jedini način da rije�e nacionalne i etničke mržnje borba za ujedinjenje radničke klase južnih Slovena. On je pozivao na političku agitaciju oko pitanja ustava, kao taktički način mobilisanja radničke klase nezavisno od buržoaskih partija, i postavljanja socijalističkog rje�enja nacionalnog pitanja.

Za ovo je Staljin optužio Markovića da je "desničarski parlamentarac". Kasnijim zatvaranjem Markovića i drugih vođa KPJ-a, partija se potom okrenula prema podupiranju nacionalnog separatizma.

Moskva je 1928. svrgnula čitavo jugoslovensko vodstvo partije, uključujući Markovića, kojeg su deset godina kasnije pogubili u Staljinovom zatvoru.

Katastrofalne posljedice staljinističke politike na Balkanu se mogu naći u detaljnijoj izjavi Internacionalnog Komiteta Četvrte Internacionale iz 1994, Marksizam, Oportunizam i Balkanska Kriza.

Četvrtu Internacionalu je osnovao Leon Trocki da se odupre staljinističkom izopačenju Bolj�evičke Partije i Treće (komunističke) Internacionale. Dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj kao direktnog rezultata staljinističke politike�Trocki je zaključio da je Treća Internacionala mrtva sa stanovi�ta socijalističke revolucije, i da se treba osnovati nova Internacionala.

Josip Broz Titio je 1930-ih dospio u vodstvo KPJ-a kada ju je reorganizirala sovjetska birokratija. Ovo je bilo popraćeno likvidacijom velikog broja jugoslovenskih komunista u čistkama i iskorjenjivanju čitave generacije revolucionara Oktobarske revolucije od 1917. u SSSR-u, dostižući vrhunac ubistvom Trockoga 1940.

KPJ je bila reorganizirana da uključi nacionalni seperatizam u strukturu partije. Posebne komunističke partije su bile osnovane u Hrvatskoj i Sloveniji, koje su onda tražile saveznike sa lokalnom bouržoazijom kao dio politike novog "popularnog fronta", koju je usvojio Kremlj. U početku je Tito kopirao Staljina poku�av�i da unutar Jugoslavije uspostavi birokratske oblike države poput SSSR-a.

I pored toga, on je dolazio u sve veći sukob sa Moskvom i poslije-ratnim odnosima koje je Staljin uspostavio sa svjetskim imperijalizmom. U novoj podjeli svijeta sa kojom su se saglasili Churchill, Roosevelt i Staljin 1944, Jugoslavija je bila podijeljena 50-50. Bilo je dogovoreno da se uspostavi vlada popularnog fronta uključivanjem tri člana izbjegličkog režima u Londonu, koje je imperijalizam podržavo. Ali zbog partizana, koje je predvodila komunistička partija, koja je uživala masovnu podr�ku, i držala stvarnu vlast, buržoaski predstavnici su podnijeli otkaz, i u novembru 1945. je progla�ena Federativna Narodna Republika Jugoslavija FNRJ.

Ranih dana ove jugoslovenske republike, Tito je otpočeo pregovore o balkanskoj federaciji sa Bugarskom, dok je pomagao revolucionarni ustanak u susjednoj Grčkoj. Jugoslavija je do�la u sukob sa američkim vojnim snagama dok se Titovo vodstvo sve vi�e sukobljavalo sa Staljinom i birokratijom u Moskvi. Kao �to znate, to je dovelo do otvorenog raskida 1948.

Prema tome, izvor sukoba između Tita i Staljina je proizi�ao iz stvarne dvoumice sa kojom se suočila jugoslovenska revolucija. Tito je do�ao na vlast na revolucionarnom valu koji je zahvatio Balkan poslije drugog svjetskog rata. Iako je ovo stvorilo mogućnost za budući socijalistički razvoj, uspijeh ili neuspijeh toga se ne bi odlučio na tlu Jugoslavije, već na svjetskoj areni.

U njihovim odlučnim naporima da skr�e odvijajuću jugoslovensku revoluciju, američka i britanska vladajuća klasa su aktivno sarađivale sa staljinističkom birokratijom u Moskvi. Ali ni�ta nije bilo preodređeno oko razvoja događaja na Balkanu kasnijih 1940-ih.

Značajnost jugoslovenske revolucije u to vrijeme je shvatila Četvrta Internacionala, i na to se gledalo kao mogućnost političkog obračuna sa staljinizmom. Sa ovog stanovi�ta, trockisti su poku�ali intervenisati u Tito-Staljin krizi da predstave napredni, socijalistički pravac za jugoslovenski razvoj.

1948. Četvrta Internacionala je uručila pismo članovima KPJ upozoravajući da je jugoslovenska revolucija na kritičnom prelomu i da može krenuti u jednom od tri moguća pravca. Prva dva�prilogađivanje ili staljinizmu ili imperijalizmu�će značiti izdaju revolucije. Treći pravac je trebao da odluči sudbinu Jugoslavije na temelju snage radničke klase, u borbi da pro�ire revoluciju na internacionalnu arenu, usvajajući perspektivu svjetske socijalističke revolucije. (Ovo pismo i tada�nja analiza trockističkog pokreta su op�irno citirani u The Heritage We Defend(Tekovine Koje Branimo)�Doprinos Istoriji Četvrte Internacionale�David North.) [1]

KPJ nije uzela u obzir ovo upozorenje nego je poku�ala da balancira između prve dvije mogućnosti koje je skicirala Četvrta Internacionala. Njen zaokret prema putu da gradi "socijalizam u jednoj zemlji", pretpostavljajući da je to ostvarljiviji izbor nego perspektiva svjetske socijalističke revolucije, se pokazao ni�ta manje katrastofalnim za Jugoslaviju nego za Sovjetski Savez.

Pod pritiskom od Moskve, Tito je napustio put balkanske socijalističke federacije, i umjesto toga se počeo prilagođavati novom, jugoslovenskom nacionalizmu. U međuvremenu, dok se suočavao sa rastućim ekonomskim problemima i sve o�trijim prijetnjama iz Moskve, u početku se Tito htio prilagoditi imperijalizmu, a kasnije manevrisati između dvije velike sile Hladnog Rata. 1950, Tito i njegova vlada su podržavali američki imperijalizam u korejskom ratu. �est godina kasnije, KPJ je formirala blok sa Moskvom protiv mađarske revolucije 1956.

Po�to su odbili principijelnu borbu da ujedine radničku klasu na stvarnoj socijalističkoj bazi, Tito je predsjedavao nad sistemom odvojenih republika, balancirajući između raznih nacionalnih i lokalnih snaga kao figura bonapartističkog tipa.

Sve dok je Tito bio živ, federalna država koju je on vodio je služila da svakoj etničkoj grupi u Jugoslaviji obezbjedi sigurnost protiv bratoubilačkog rata i zločina pro�losti. Međutim, odmah poslije njegove smrti, nerije�eni nacionalni problemi i ekonomska zaostalost zemlje su ponovo izbili na otvoreno.

Parole, "decentralizovani socijalizam" i "radnička samouprava," koju Vi označujete kao "vrsta socijalizma," je postalo sredstvo kojim se birokratija počela okretati prema kapitalizmu�iako je u početku to bilo u obliku nacionalizacije i državnog regulisanja nametnutog Jugoslaviji poslije drugog svijetskog rata. Raspodjelom vlasti i odgovornosti lokalnim preduzećima, vodstvo partije se jasno okrenulo prema politici trži�ta. U međuvremenu se povećala integracija Jugoslavije u svjetsko kapitalističko trži�te, rezultat koji je stvorio masivne dugove Internacionalnom Monetarnom Fondu.

Ali u kontekstu perspektive svjetske revolucije, taktičko prilagođivanje određenim oblicima trži�ne ekonomije bi moglo biti dopustivo. Na kraju krajeva, Lenjin je u Sovjetskom Savezu predložio novi ekonomski plan (NEP) 1920-ih koji je dozvolio ograničeni razvoj trži�ta. Ovo je bilo potrebno zbog te�kih ekonomskih problema kojima je zemlja bila suočena odmah poslije građanskog rata i poraza socijalističkih revolucija u Evropi.

Međutim, centralno pitanje je temeljna perspektiva jugoslovenskog režima. Politika koju je KPJ vodila 70-tih nije predstavljala privremene mjere za učvr�ćenje i pro�irenje revolucije. Ona je predstavljala daljnje povlačenje u nacionalno tlo i ubrzavanje orijentacije prema zapadnom imperijalizmu.

To je razuzdalo ekonomske i političke snage za koje se birokratija pokazala nesposobnim da ukroti. Tendencije izjednačavanja, putem upućivanja bogatstva iz bogatijih republika za razvoj siroma�nijih područja, su dovele do netrepeljivosti u vodstvu partije, rukovodstvima preduzeća i inteligencije oko njihovog udjela u privilegijama. Decentralizacija planiranja je dala vi�e moći u ruke lokalnih preduzeća i komunističkih partija raznih republika. Razlike između republika su postale sve otvorenije. Nije se slučajno dogodilo da je provincijalni nacionalizam postao najjači u najbogatijim republikama Hrvatske i Slovenije.

Ovaj razvoj događaja je bio direktni izražaj bankrupcije nacionalne perspektive. U Jugoslaviji, ni�ta manje nego u Sovjetskom Savezu, uslov za uspje�nu gradnju socijalizma je pro�irenje revolucije van granica Jugoslavije, borba za socijalističku federaciju Balkana i ujedinjenje radničke klase u razvijenim kapitalističkim zemljama.

Da zaključimo, Vi ste rekli za Račana, "bio je komunista, ali ne staljinista". Nadam se da će vam iz ove kratke prezentacije nedavne političke istorije Jugoslavije postati jasnije da, ono �to je i ko je odgovoran za sada�nju tragediju na Balkanu je politika staljinizma, a ne stvarni komunizam. Samo iz kampa vodećih partijskih ličnosti obučavanih u anti-marksističkoj �koli staljinizma su potekli sada�nji nacionalistički političari kao Račan. Obrnuto, ako bi se tražilo progresivno rje�enje za sada�nju krizu, onda ono može doći samo do stepena do kojeg je radnička klasa sposobna da uvidi razliku između stvarnog socijalizma i staljinističkog falsifikovanja u svim njegovim maskama.

Pozdrav,

Mike Ingram

Notes:
Marxism, Opportunism and the Balkan Crisis (Marksizam, Oportunizam i Balkanska Kriza) je dostupan na WSWS na:
http://www.wsws.org/articles/1999/apr1999/balk-m07.shtml

Na njemačkom jeziku:
http://www.wsws.org/de/1999/apr1999/ik1-a01.shtml

Ova ista bro�ura na srpskohrvatskom jeziku, kao i The Heritage We Defend (Tekovine Koje Branimo) se može naručiti iz Mehring Books na:
http://www.mehring.com/