New York Times O Sudskom Procesu Milo�eviću: Trijumf Cinizma
Barry Grey i David Walsh
16. februara 2002.
New York Times je u uvodniku od 11. februara pozdravio početak sudskog procesa biv�em jugoslovenskom predsjedniku Slobodanu Milo�eviću kao "trijumf civilizovanog svijeta." Ovaj članak je najnoviji primjer vrste komentara koja je postala karakteristika uvodnih stranica Timesa.
On usvaja moralistički i superiorni ton čak i kada prikriva razbojničku politiku američkog imperijalizma kao i saučesni�tvo samih novina�to je mje�avina neznanja i namjernih fakrikacija.
World Socialist Web Site ne brani Slobodana Milo�evića ili njegovu nacionalističku politiku, niti opravdavamo ili umanjujemo posljedice pljačke i pusto�enja etničkih manjina biv�e Jugoslavije od strane njegovog režima. Politički oportunista li�en principa, Milo�ević je igrao na nacionalističku kartu i potpaljivao srpski �ovinizam da bi olak�ao svoj politički uspon dok se jugoslovenska država raspadala kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih. Nije bio spreman da se suprotstavi pogubnoj intervenciji zapadnih sila, ili poduzme ne�to po pitanju nezaposlenosti i siroma�tva unutar Jugoslavije, i umjesto toga je koristio srpski nacionalizam da prikrije bankrotstvo svog režima.
U svom političkom programu i represivnim metodama, on se u su�tini nije razlikovao od raznih nacionalističkih političara sa kojima su SAD i NATO stupili u savez, uključujući Franju Tuđmana u Hrvatskoj i Aliju Izetbegovića u Bosni, koji su rasplamsavali etničku mržnju i vr�ili nasilne napade protiv manjina unutar svojih teritorija.
Na�a politička opozicija Milo�eviću nas nije obavezala da podržimo 78-dnevno bombardovanje koje su izvr�ile SAD i NATO nad Jugoslavijom proljeća 1999. To je bila svirepa akcija koju su SAD i zapadni mediji promovisali kao humanitarni krsta�ki rat protiv etničkog či�ćenja. Mi smo o�tro osudili taj rat. Slično tome, nas ni�ta ne obavezuje da odobrimo političku posljedicu ovog rata�sudsku lakrdiju koja se sada odvija u Hagu.
Praktički svaka rečenica uvodnika New York Timesa od 11. februara sadrži neistinu; neke sadrže dvije ili tri. Članak počinje izjavom da je suđenje Milo�eviću "najvažniji sudski proces za ratne zločine u Evropi od Nuremberga." Ovo jednačenje suđenja Milo�eviću sa Nurembergom, �to je uvodnik kasnije ponovio, je veliko iskrivljivanje istorije. Vratićemo se ovom pitanju.
U istom početnom pasusu, Times izjavljuje: "Suddski proces [Milo�eviću] je trijumf civilizovanog svijeta, koji je stvorio sud sposoban da osudi najgnusnije zločine sa prikladnom važno�ću i po�tenjem."
Ovo je pravilo: �to god su ovi izrazi nakićeniji i uzvi�eniji ("trijumf civilizovanog svijeta"), to su podliji i prljaviji ekonomski i politički ciljevi koje prikrivaju pisci uvodnika Timesa.
Međutim, činjenica je da je Ha�ki Tribunal obmana i ruglo pravde. Internacionalni Tribunal za Ratne Zločine biv�e Jugoslavije (ICTY) je optužio Milo�evića za ratne zločine maja 1999., na vrhuncu bombardovanja Srbije predvođenog SAD-om. Vrijeme pokretanja ove optužnice nije bilo slučajno. Ovaj se postupak pokrenuo kada se računalo da će to poduprijeti podr�ku za rat, i u SAD i vani, i zastra�i rastuću opoziciju u trenutku kada su SAD ozbiljno razmatrale mogućnost kopnene invazije.
Niz smrtonosnih napada SAD-a i NATO-a na jugoslovenske civile, i bombardovanje kineske ambasade u Beogradu su privukli pažnju �irom svijeta. Osjećala se povećana ogavnost prema uni�tenju srbijanske infrastrukture, kao rafinerija, sistema za proči�ćavanje vode, mostova, željezničkih pruga, �kola i bolnica, �to je uzrokovalo ogromnu patnju. Potrebno je bilo novo i uvjerljivo opravdanje za ovo razaranje. Milo�ević je do tada bio demonizovan mjesecima. Međutim, sudska optužnica je intenzifikovala ovu kampanju�sada je on postao zvanično ovjereni ratni zločinac.
Prva optužnica�bez obzira na tvrdnje o genocidu i zapadnih procjena od stotina hiljada albansko kosovskih žrtava�je teretila Milo�evića sa odgovorno�ću za smrt 340 civila. Ona je praktički zanemarila ulogu separatističke Oslobodilačke Vojske Kosova (OVK) i njenih pomagača u Washingtonu u podsticanju građanskog rata u pokrajini, kao i ulogu NATO-vog bombardovanja u izazivanju masovnog eksodusa Kosovara i potpaljivanju etničke napetosti na svim stranama.
U svom uvodniku od 11. februara, Times obazrivo izbjegava da spomene put kojim je Milo�ević stigao u Hag, t.j., njegovu ilegalnu otmicu�kidnapovanje koje je odobrila sada�nja srpska vlada u razmjenu za američki cash. Kidnapovanje i podmićivanje�zaista, trijumf civilizacije.
Kada se Milo�ević na�ao bezbjedno iza re�etaka, tribunal, koji je bio svjestan slabosti prvih optužnica, je to promijenio i natovario optužbe genocida povezanih sa građanskim ratom u Bosni od 1992-95.
Britanski Financial Times je u uvodniku od 12. februara, koji je u su�tini bio naklonjen sudu, bio primoran da prizna: "Najveća prepreka za tužioce je ustanovljenje dokaza da je postojala linija komande koja povezuje G. Milo�evića sa pojedinačnim zločinima. Ako ne uspiju dokazati da je on kao lider Srbije bio odgovoran za ono �to se radilo u ime Srbije, veliki dio slučaja će propasti." Uvodnik Financial Timesa je nastavio sa priznavanjem da "�to se tiče ovog postupka on sadrži ne�to vi�e od da�ka pravde pobjednika."
Urednici New York Timesa zanemaruju činjenice ovog slučaja. Po�to su dali tribunalu svoje nekvalifikovano odobrenje, oni nastavljaju sa skraćenim i neiskrenim prikazom građanskih ratova Jugoslavije u 1990-im. Oni pi�u: "G. Milo�ević je započeo četiri rata�Slovenija je bila popri�te prvoga�koji je usmrtio 200.000 ljudi, i prisilio 3,5 miliona iz svojih domova." Ovdje Times utjelovljuje cjelokupne američke medije: u rijetkim trenucima kada poku�avaju da analiziraju (ili zloupotrebljavaju) istorijska pitanja, one to rade sa pretpostavkom da im je svaki čitaoc uveliko neupućen ili da pati od amnezije.
Nasuprot trvdnji Timesa, političku odgovornost za izbijanje građanskih ratova i katastrofe koja je zadesila biv�u Jugoslaviju prvenstveno snose zapadne sile� Njemačka i posebno Amerika�koji su odlučili da organizuju rascjep zemlje ranih 1990-ih. Njemačka vlada je preuzela inicijativu, aktivno podržavajući separatističke i �ovinističke pokrete i vr�eći pritisak na Evropsku Zajednicu decembra 1991. da priznaju Sloveniju i Hrvatsku. U međuvremenu su SAD finansirale desničarske partije koje su se zalagale za etnički �ovinizam i separatizam.
Nijemci, a potom Amerikanci, su podržavali snage koje su radile na otcjepljenju Slovenije, Hrvatske i Bosne bez ikakvih priprema ili političkih savjetovanja sa op�tim stanovni�tvom. To su napravili uprkos upozorenjima iz brojnih krugova da će činovi otcjepljenja izazvati žestoke sukobe između etničkih grupa koje su iznenada ostale bez za�tita koje su prethodno uživale pod federalnim ustavom Jugoslavije.
Po�to su falsifikovali istorijsko obja�njenje građanskih ratova Jugoslavije, Times se osvrnuo na ličnu biografiju Milo�evića sličnim jednostranim i iskrivljenim načinom: "Dugogodi�nji komunistički funkcioner, on se pretvorio u nacionalistu, i do�ao je na vlast u Jugoslaviji putem zagovaranja drevnog sna�Velika Srbija." Ovaj prikaz zanemaruje činjenicu da je Milo�ević nekada�nji saveznik Washingtona, koji je kasnih 1980-ih izbio na vrh srpskog rukovodstva kao borac za pro-kapitalističku trži�nu reformu.
Milo�ević je sarađivao sa Internacionalnim Monetarnim Fondom u isto vrijeme kada je ovaj destabilizovao Jugoslaviju putem nametanja strogih ekonomskih mjera i obimne i sveobuhvatne privatizacije privrede. Ove mjere su dovele do porasta masovne nezaposlenosti i osiroma�enosti �irokih slojeva stanovni�tva�i neminovnog pojačanja socijalnih i etničkih napetosti. Strmoglavi privredni pad pod uslovima u kojima je Komunistička Partija Jugoslavije ozbiljno diskreditovala socijalizam je privukao narod nacionalističkim demagozima.
Uvodnik Timesa nastavlja: "On [Milo�ević] je vje�to iskoristio propagandu i strah da bi održao Srbe u stanju nacionalističkog bijesa od jednog do drugog katastrofalnog rata.To je bila bezobzirna strategija čiji je cilj bio sačuvanje podr�ke među Srbima i odvraćanje pažnje javnosti od svoje zloupotrebe vlasti i pokvarenosti."
Ove rečenice sadrže upadljivu ironiju, za koju je Times očigledno zaslijepljen svojom ushićenosti za rat SAD-a protiv Avganistana. Kada bi zamijenili riječ "Srbi" sa "Amerikanci," ovaj odlomak vično opisuje sada�nju politiku Bushove administracije. Okaljani krizom Enrona i li�eni bilo kakve politike da rije�e problem rastuće nezaposlenosti i socijalnih nevolja, ona nastoji da izbjegne posljedice gomilajućih unutra�njih protivriječnosti putem održavanja zemlje u stanju ratne histerije, dok priprema buduće vojne avanture, najprije protiv Iraka.
Times pogodno izostavlja jo� jedan dio pro�lih odnosa Washingtona sa Milo�evićem�činjenicu da je Clintonova administracija podupirala Milo�evića poslije Bosanskog rata za koji se sada sudi biv�em jugoslovenskom predsjedniku za zločine protiv čovječanstva. Srpski lider je bio centralna ličnost Daytonskog Sporazuma, kojeg su diktirale SAD 1995, i koji je okončao Bosanski rat. Tada se Milo�ević pozdravljao kao "garantor mira na Balkanu." Times je čak i septembra 1996. zapazio da "pohvale zvaničnika SAD-a Milo�eviću podvlače stepen do kojeg su SAD poku�ale da preobraze sliku srpskog lidera, od potencijalnog ratnog zločinca kome treba suditi, do stvaraoca mira."
Ako je Milo�ević kriv za genocid u Bosni, onda se Bill Clinton, Madeline Albright i Richard Holbrooke, između ostalih, trebaju osuditi kao saučesnici u masovnom ubistvu.
Na kraju je Washington i�ao na Milo�evića ne zbog njegovih "gnusnih zločina," nego zbog toga�kao i drugi biv�i saveznici i "aduti": Noriega u Panami, Sadam Husein u Iraku, bin Laden i Talibani u Avganistanu��to su političari SAD-a odlučili da je on nadživio svoju korisnost. Vladajuća elita SAD-a je do�la do zaključka da je Srbija pod Milo�evićem postala smetnja američkoj dominaciji nad Balkanom, strate�kim dijelom evroazijskog kontinenta na dometu Rusije, biv�ih sovjetskih republika, Bliskog Istoka i Kaspijskog Mora�regiona koji obiluju naftom, gasom i drugim kritičnim prirodnim bogatstvima.To pomaže da se objasni odluka SAD-a da financira i na druge načine podrži Oslobodilačku Vojsku Kosova, potpuno ozlogla�enu grupu sa dobro poznatim vezama sa kriminalnim elementima i rasturačima druge u Albaniji.
Čak �ta vi�e, uvodnik Timesa se vraća paraleli Naci-Milo�ević: "Jo� uz to, poput Nacista, beogradski ratovi nisu bili samo asortiman zločina nego i ispunjenje sistematskog plana za stvaranje Velike Srbije."
Usporedba Hitlerovog režima sa srpskom vladom je netačna na mnogo načina, iznad svih, dva. Prvo, nacistička Njemačka je bila imperijalistička sila�ekonomski, najjača industrijska sila Evrope�sa ogromnim interesima �irom svijeta. Pod Hitlerom, Njemačka je krenula na put osvajanja svijeta. Jugoslavija je mala i relativno nerazvijena zemlja, praktički bez ikakvih ekonomskih dionica van svojih granica.
Kao drugo, istorijski je netačno i politički dezorijentirajuće da se izjednačava nivo nasilja i uni�tavanja, iako krvavog, pod rukovodstvom srpskog režima sa Hitlerovim "Konačnim Rje�enjem." Tu postoji ogromna i kvalitativna razlika u razmjeru. Nacisti su izvr�ili pokolj miliona nevinih žrtava. Čak �ta vi�e, njihove žrtve nisu jednostavno poginule tokom borbi u ratu ili građanskom ratu, nego su bile žrtve organizovanih i sistematskih napora da se istrijebe čitave klase i rase ljudi.
Times je nenamjerno ukazao na slabosti svog jednačenja Hitlera sa Milo�evićem kada pi�e o tome da je srpski lider "protjerao � druge etničke grupe." Čak i kada izostavimo činjenicu da su sve nacionalističke snage u jugoslovenskom građanskom ratu vr�ile zvjerstva srazmjerno svojim sredstvima i mogućnostima, ovi urednici očigledno zaboravljaju da Nacisti nisu "protjerali" Jevreje, nego su milione od njih potrpali u logore smrti i poubijali.
Bilo koje ozbiljno i objektivno razmatranje ratnih zločina u sada�njim uslovima bi trebalo početi sa ispitivanjem rekorda trenutno najvećeg izvora nasilja u svijetu: vlade SAD-a, američke vojske i CIA-e. Ratna ma�inerija SAD-a je odgovorna za daleko vi�e smrti u nizu ratova tokom posljednjih dvanaestak godina na Bliskom Istoku, Balkanu i Avganistanu nego srpski režim u svim građanskim ratovima u 1990-im. I njena ratobornost i agresija �irom svijeta zloslutno povećava vjerovatnoću jo� većih svireposti u budućnosti.
Ako se treba spomenuti sudski proces u Nurembergu, onda se valja podsjetiti da je prva optužnica kojom se teretio Hitlerov režim bila "zločini protiv mira." Tužila�tvo je iznijelo dokaze da je nacistička Njemačka usvojila plan vojnog osvajanja i da je to sistematski izvr�ila. Mogao bi se iznijeti uvjerljiv slučaj da su SAD planirale i pripremale sve ratove u kojima su bile umije�ane tokom posljednje decenije, uključujući sada�nji sukob u Avganistanu. Uloga američkog imperijalizma u potsticanju rata protiv Srbije 1999. je posebno dobro dokumentovana.
Kada je donijela odluku da povede rat, Clintonova administracija je u pregovorima u Rambouilletu februara 1999. iznijela pred Milo�evića "ponudu koju nije mogao prihvatiti." Suprotno tvrdnjama zapadnih sila da su jednostavno insistirale na autonomiji Kosova pod pokroviteljstvom mirovnjačkih snaga, Dodatak B u odredbi "Status Multi-Nacionalnih Vojnih Izvr�nih Snaga" "mirovnog" plana, kojeg su sastavile SAD, bi dozvolio NATO-u slobodu kretanja "kroz cijelu Jugoslaviju," t.j., Srbiju i Crnu Goru, kao i Kosovo.
Da je vlada Jugoslavije potpisala ovaj sporazum, odrekla bi se cjelokupnog suvereniteta nad svojom sopstvenom teritorijom. Njemačke novine Berliner Zeitung su komentirale da "Ovaj odlomak zvuči kao sporazum sa pokorenom stranom koja je izgubila rat � Razumljivo je da jugoslovenski predsjednik nije želio da potpi�e takav dokument." Kada je odbio, SAD i njeni saveznici su imali izgovor za rat. Biv�i Državni Sekretar Henry Kissinger je priznao ovu istinu kada je napisao: "U Rambouilletu nije bilo pregovora�to je bio ultimatum."
Posljednja pojedinost. Uvodnik od 11. februara o sudskom procesu Milo�eviću se pojavio u novinama koje strasno podržavaju rat u Avganistanu, u vrijeme kada se pojavljuju dokazi o okrutnosti vojske SAD-a (bombardovanje sela, zlostavljanje i ubijanje civila) i kada se Washington otvoreno podsmijava i kr�i Ženevsku Konvenciju, odbijajući da kategori�e svoje zarobljenike kao ratne zatvorenike, i držeći ih zatvorene u kavezima.
Do sada Ha�ki Tribunal nije proizveo nikakve dokaze koje direktno povezuju Milo�evića sa pojedinačnim zločinima u Bosni, Hrvatskoj ili Kosovu. S druge strane, Donald Rumsfeld je javno i otvoreno potsticao ubijanje talibanskih snaga nedugo prije masakra stotina zarobljenih trupa u zatvoru tvrđave blizu Mazar-i-�arifa. Na�iroko se izvje�tava da George W. Bush ima mini-ratnu-kancelariju gdje lično bira mete bombardovanja, od kojih su neke nesumnjivo imale civilne žrtve.
Dok Times pozdravlja tribunal Milo�evića kao zenit civilizacije, propu�ta da napomene da je Bushova administracija odbila da podrži uspostavljanje stalnog Internacionalnog Kriminalnog Suda. Zaista, kada je Bushov otac bio zamjenik predsjednika, SAD su odbacile Svjetski Sud kada je ustanovio da je miniranje nikaragvanskih luka od strane CIA-a predstavljalo kr�enje međunarodnog zakona. Ovo je i dalje stav vlade SAD-a, koja odbija da prihvati zakonodavnost bilo kojeg međunarodnog tijela nad svojim činovima.