Kuda Bushova Administracija Vodi Američki Narod?
WSWS Uredništvo
22. septembra 2001.
Jedna nepogriješiva poruka je proizašla iz govora koji je dao predsjednik George W. Bush na zajedničkom zasjedanju Kongresa u četvrtak naveče: SAD su podstreknute na pravac globalnog nasilja i domaće represije koji su besprimjerni u istoriji ove nacije.
U ime "rata protiv terorizma," Bushova administracija zahtijeva—što joj je i dodijeljeno—neodređen i neograničen autoritet da upotrijebi vojnu silu širom svijeta.
Ambijent Bushovog govora je ličio na opsadu—Capitol je bio okružen trupama i zvuk helikoptera se prelivao u dvoranu—i to je baš bilo u skladu sa stavom administracije od dana od kada su teroristi napali New York i Washington. Vlada je napravila sve što je mogla, ne da umiri američki narod, već da stvori atmosferu panike. Ona potstiče raspoloženje histerije u kombinaciji sa šovinističkim mahanjem zastava da bi uvjerila javnost da bezglavo prihvati ne samo neobuzdanu upotrebu američke vojne sile, ali isto tako i dalekosežni napad na osnovna demokratska prava unutar samih SAD.
Zbog toga je podpredsjednik Cheney bio odsutan i zbog toga se objavilo da je on bio odveden u tajno bezbjedno mjesto. Administracija želi da ubijedi američki narod da ogromna sila američke vojske ne bi mogla da garantuje bezbjednost vladinih lidera u zgradi Capitola. Ako Bush i kompanija zaista vjeruju u ovu besmislicu, onda se može reći da su potpuno izgubljeni. Tačnije objašnjenje je da oni žele da pojačaju vjerodostojnost svojih neprestanih tvrdnji da je Amerika u ratu, i priviknu stanovništvo na ratne mjere i na vladu koja vodi svoje najvažnije funkcije iza leđa javnosti.
Bush je u svom govoru upotrijebljavao apokaliptične izraze da bi ubijedio američki narod da moraju prihvatiti globalni rat neodređenog trajanja, protiv mnoštva i još uvijek neimenovanih neprijatelja, bez ograničenja na broj poginulih i razaranja koja će zadesiti narode van SAD-a, ili na broj vreća za leševe koje će sadržavati ostatke američkih vojnika.
"Naš odgovor," on je izjavio, "obuhvata mnogo više od instantnih osveta i izolovanih napada. Amerikanci ne treba da očekuju jednu bitku, već dugotrajnu kampanju neuporedivu sa bilo kojom prethodnom." Ovo neće biti kratki i odlučni rat protiv jedne zemlje, kao u Iraku, nastavio je, ili vazdušni rat bez američkih žrtava, kao u Jugoslaviji. On je nazvao svoj rat "protiv globalne terorističke mreže" "zadatkom bez završetka." Oštro odbijajući da isključi upotrebu nuklearnih oružja, on je dodao, "Mi ćemo upotrijebiti svako sredstvo u našoj komandi...i svako nephodno oružje."
Obrazlažući razloge napada na svaku naciju koja se smatra sadašnjom ili budućom preprekom globalnim ambicijama SAD-a, Bush je izjavio, "Svaka nacija u svakoj regiji mora da odluči: ili ste na našoj strani ili na strani terorista." Svaka nacija koja odbije da se pokori washingtonovom diktatu "će se smatrati, sa stanovišta SAD-a, neprijateljskim režimom."
Suština scenarija koju je predstavio Bush je anomalija koju nije ni pokušao da objasni. S jedne strane on je opisao neprijatelja kao elemente "na ivicama" pokreta islamskih fundamentalista, čiji broj dostiže nekoliko "hiljada" terorista raštrkanih u oko 60 zemalja. Uprkos tome, ova šaka labavo povezanih grupica predstavlja strašnu i direktnu prijetnju Americi i cijelom "civilizovanom svijetu," u tolikoj mjeri da se jedino može poraziti putem masivne i ustaljene upotrebe vojne sile.
Neposredna svrha Bushovog govora je da započne rat protiv Avganistana. On je nabrojao niz zahtijeva za koje zna da bi značili političko samoubistvo za režim Talibana, i koje oni ne bi mogli prihvatiti čak i kada bi htjeli. On zahtijeva da Taliban preda u američke ruke "sve lidere" Osama bin Ladinove al-Kaidove mreže, da smjesta zatvore sve al-Kaidove instalacije, i da Americi daju "pun pristup terorističkim trening kampovima."
Ustvari, Bushova administracija zahtijeva od talibanskog režima da prihvati transformaciju Avganistana u vojni protektorat Amerike. Ovaj ultimatum, izjavio je Bush, nije "za pregovore ili raspravu." Ako lideri ovog režima ne udovolje zahtjevima Amerike, on je upozorio, snaći će ih sudbina terorista, to jeste, biće poubijani.
Nije bilo formalnog zahtjeva za izručenje Osama bin Ladena. Odista, ne postoji konvencija u međunarodnom zakonu za ono što Bush zahtijeva. Washingtonovi zahtjevi su bili formulisani da bi pružili izgovor za rat o kojem se već donijela odluka.
Bush je optužio bin Ladena i njegove talibanske zaštitnike da su direktno uključeni u zločine od 11. septembra. Nesumnjivo je da su oni reakcionarne snage koje su mogle biti umiješane, ali Bush nije pružio nikakve dokaze da podrži svoje optužbe. Čak je i Wall Street Journal, čiji su uvodnici bučno zahtijevali rat ne samo protiv Avganistana, nego i Iraka, priznao u reportaži od 19. septembra da američki zvaničnici nisu u stanju da prikupe dovoljno dokaza protiv bin Ladena.
"Ali po zapadnim standardima zakona i međunarodnih odnosa 21. vijeka," pisao je Journal, "koliko stvarnih dokaza istražitelji imaju o ulozi bin Ladena? Za sada je odgovor na to pitanje—po onome što se može ustanoviti iz javnih izjava i od američkih zvaničnika koji su voljni da o tome diskutuju—nedovoljan."
Bush je također pokušao da opravda rat protiv Avganistana time što je naveo represivnu i totalitarnu prirodu talibanskog režima. Ali talibanski režim je direktan proizvod prethodne američke politike, i njegove diktatorske metode vladavine i religiozna netolerancija nisu toliko različiti od najbliskijih saveznika Amerike, poput naftnih šeikovina u Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu i drugim zemljama Perzijskog Zaliva.
Dok Bushova administracija kroči ratnim stazama, ne razmišlja mnogo o dalekosežnim i čak i nesagledivim posljedicama svojih akcija. Zbog intervencije u najnestabilnijem području svijeta, gdje se velike sile bore za kontrolu nad strateškim bogatstvima i geopolitički uticaj usred neopisive bijede stotina miliona ljudi, Amerika je pokrenula akciju čiji bi ishod mogao postati katastrofalan za cijelu planetu.
Bilo bi korisno uporediti metode Bushove administracije sa Kennedyjem tokom Kubanske raketne krize. To je sigurno bila jedna od najvećih konfrontacija Hladnoga Rata, u kojoj se vlada SAD-a suočila, sa njenog stanovišta, neposrednom vojnom opasnosti. Tada je američka vlada otišla u Ujedinjene Nacije i predstavila detaljne dokaze sa dokumentacijom i fotografijama da bi podržala svoje tvrdnje. Čak šta više, proslijedila je sa stepenom obazrivosti koja je u potpunom kontrastu sa akcijama Bushove administracije.
Danas vlada SAD-a objavljuje najprostije i najnevjerovatnije optužbe, ali ne predstavlja dokaze ni američkom narodu ni ostalom svijetu. Istorijska usporedba pokazuje da su današnje akcije vlade SAD-a u manjoj mjeri određene veličinom opasnosti nego li veličinom povoljnih mogućnosti koju vidi za pretvaranje tragedija u izgovor za sprovođenje dalekosežnih, ali neimenovanih, vojnih, političkih i ekonomskih planova.
To je potvrdio izvještaj New York Times-a o rascjepu u Bushovoj administraciji između onih, predvođeni Državnim Sekretarom Colin Powellom, koji žele da proslijede sa makar malo obazrivosti zbog straha od destabilizacije Bliskog Istoka i drugih velikih područja svijeta, i onih, predvođeni Zamjenikom Sekretara Odbrane Paul Wolfowitzom, koji smatra tragediju od 11. septembra izvanrednom prilikom da se svrgne režim u Iraku i uspostavi čitav niz marionetskih vlada. Cilj ove klike je da brzo sprovede planove, koji su se dugo razrađivali, da se pričvrsti američka vlast nad bazenom Perzijskog Zaliva i Kaspijskog Mora, bogatog naftom, i da se proširi američka vojna prisutnost preko evroazijskog kontinenta.
U svom govoru, Bush nije ponudio objašnjenje za politički i istorijski povod katstrofe od 11. septembra. Sa saučesništvom medija, administracija nastoji da zatre činjenicu da je Amerika finansirala i trenirala one koje ona sada izdvaja kao počinioce ovog terorističkog zločina. Islamski fundamentalisti koje Bush osuđuje, uključujući bin Ladena, su počeli kao "aduti" CIA-e u washingtonovoj tajnoj kampanji da svrgne režime pod sovjetskim pokroviteljstvom u Avganistanu tokom 1980-ih—operacija koja se vodila dok je stariji Bush, bivši direktor CIA-e, držao položaj zamjenika predsjednika pod Ronald Reaganom.
Tek prije nekoliko godina su SAD prećutno odobrile stupanje na vlast svojih starih talibanskih saveznika. Taliban je tako postao najnoviji u dugom nizu nakadašnjih američkih saveznika koji su se zamjerili Americi i postali javno optuženi kao ratni lordovi i moderni Hitleri i koji su se našli na meti za uništenje, a taj spisak uključuje Manuel Noriegu iz Paname, Fara Aidida iz Somalije, Sadam Huseina iz Iraka i Slobodana Miloševića iz Srbije.
Medijsko ustrojstvo je prilično svjesno ove istorije. Odista, prije dvadeset godina je voditelj vijesti CBS-a Dan Rafter otputovao u Avganistan i postavio se pred TV kamerama u mudžahedinskoj nošnji da bi razvio podršku za islamske fundamentalističke snage.
Ova istorija se zataškava jer pokazuje da oni koji danas vode američki narod u rat, sa svim katastrofalnim posljedicama koje će to donijeti, su politički upleteni u tragediju koja je oduzela hiljade američkih života u New Yorku i Washingtonu.
Zloslutne posljedice ratnog pohoda po demokratska prava su bile odobrene Bushovim objavljivanjem novog položaja kabinetskog nivoa, Biroa Bezbjednosti Domovine Office of Homeland Security, da bi se uskladile sve domaće obavještajne i bezbjednosne operacije.
Operacije CIA-e, koje su nekada zakonom bile ograničene na vanjske mete, će se sada koordinirati pod vrhovnom federalnom agencijom sa onim od FBI-a i drugih policijskih agencija da prisluškivaju i špijuniraju nad ljudima unutar SAD-a. Sama ta činjenica predstavlja ogromno kršenje građanskih prava.
Ali to je samo dio šireg napada na demokratska prava, koji uključuje pritvaranje emigranata na neodređeno vrijeme, protjerivanja bez sudskih preispitivanja i ogromno proširenje vladinog autoriteta da prisluškuje telefone i prepriječava elektronske komunikacije.
Ni jedan dio političkog vrha nije ispitao Bushov zahtjev za neograničeno pravo da vodi rat u inostranstvu i uguši građanska prava kod kuće. Na samom pragu vojnog pohoda, obe partije su se odrekle bilo kakvog izraza protivljenja.
Demokratska Partija je dokazala svoje odustajanje od bilo kakvog izgovora za opoziciju time što se suzdržala od tradicionalne reakcije manjinske partije prema predsjedničkom govoru u Kongresu. Umjesto toga se demokratski većinski lider Senata, Thomas Daschle, pojavio zajedno sa manjinskim liderom Senata Trent Lottom. Tada je ovaj drugi sumirao stanje američke politike opaskom, "Ovdje ne postoji opoziciona partija."
Mediji, koji su univerzalno pohvalili Bushov govor, su bili nijemi prema kontradikciji između demokratske retorike koja je ispunila Capitol i de facto uspostavljanja jednopartijske države. Niti su medijski eksperti napomenuli da je Bushovo objašnjenje za terorističko neprijateljstvo prema SAD-u—"Oni mrze ono što vide upravo ovdje u ovoj dvorani: demokratski izabranu vladu"—izrečeno od strane čovjeka koji je bio postavljen u Bijelu Kuću putem anti-demokratskih i nezakonitih načina.
Činjenica da je pokretanje rata u ime slobode popraćeno raspadom najelementarnijih principa demokratije i demontiranjem osnovnih ustavnih zaštita, je ironično i opasno. Bushova naredba, "Ili ste na našoj strani, ili na strani terorista," nije samo formula za vođenje ratova i zbacivanje vlada u inostranstvu, nego to predstavlja zborni poklič za lov na vještice u stilu McCarthyja protiv političkih protivnika u SAD-u.
Postojeći raspad bilo kakve opozicije služi jednoj dodatnoj funkciji. To znači da nema više ispitivanja zapanjujućih propusta u obezbjeđenju koji su omogućili napade na World Trade Center i Pentagon.
Atmosfera straha i panike dozvoljava vladi da izbjegne odgovornost da objasni ono što je bilo, u najmanju ruku, slučaj kriminalne nemarnosti, i da potom insistira da blagostanje i bezbjednost naroda zahtijeva da on prihvati ukidanje svojih demokratskih prava.
Bushov govor je također značajan i zbog onoga šta mu je nedostajalo. Odražavajući vrlo privilegovane i uske klasne interese koje on predstavlja, Bush je pozvao na izbavljanje avionskih kompanija iz dugova na račun radničke klase, ali ništa nije rekao milionima radnika, sitnih biznismena i penzionera čije su plate ugrožene zbog pada berznog tržišta, pada potrošnje potrošača i masovnih gubitaka radnih mjesta poslije nesreće od 11. septembra. Ni Bush ni Demokrati ne predlažu nikakve ozbiljne mjere da novčano pomognu porodicama radnika avionske industrije koji su u velikim brojevima bili izbačeni na ulicu. Niti predlažu socijalnu zaštitu za trgovce u New Yorku koji su propali zbog razaranja čitavog dijela grada. A što se tiče sitnih investitora i penzionera čije se životne ušteđevine i investicije uništavaju, neka ništa ne očekuju od Washingtona.
Užasan gubitak života od 11. septembra je bio, na kraju krajeva, proizvod nemarne, neodgovorne i reakcionarne internacionalne politike koju je decenijama vodila američka vlada, koja ne predstavlja američki narod, već finansijsku i korporativnu elitu. Sada ova ista elita koristi ovaj tragičan događaj u New Yorku i Washingtonu da uvuče stanovništvo—bez demokratskih diskusija ili debate i u uslovima koji su karakterisani histerijom i političkim zastrašivanjem—u "rat kakvog nikada nismo vidjeli" i koji će donijeti samo nove nesreće i tragedije, i kod kuće i van zemlje.