Zašto Bush Administracija Hoće Rat
Izjava WSWS Uredništva
14. septembra 2001.
Usred histeričnog ratnog huškanja vlade SAD i državno kontrolisanih medija koji ne znaju za sram, nephodno je više nego ikada da sačuvamo ne samo pribranost, nego i sposobnost da razmišljamo, analiziramo i rasuđujemo. Svakako je prikladno oplakivati užasan gubitak života do koga je došlo 11. septembra. Ali simpatije za žrtve, njihove porodice i prijatelje ne bi trebale nikoga da zaslijepe u odnosu na činjenicu da moćni dijelovi vladajuće elite SAD prihvataju ovu tragediju kao dobrodošlu priliku da sprovedu militaristički plan koju su pripremali već duže od jedne decenije.
Moderni ratovi zahtijevaju izgovor, casus belli koji se može servirati javnosti kao dovoljno opravdanje za rat. Svaki veliki rat u koji su se uplele SAD od njihovog proboja kao imperijalističke svjetske sile—od Špansko-Američkog rata 1898. do Balkanskog rata 1999—je zahtijevao katalizatorski događaj da razbukta javno mnjenje.
Kakve god prirode da su ti pokretački događaji, oni se pod svjetlom trijezne istorijske analize ustvari nikada ne dokažu kao pravi razlozi ratova koji su uslijedili. Tačnije rečeno, stvarna odluka da se povede rat—istovremeno olakšana promjenom javnog mnjenja koju je prouzrokovao casus belli –bi u svakom slučaju proistekla iz bitnijih razmatranja koja su ukorijenjena u strateškim političkim i privrednim interesima vladajuće elite.
"Rat", rekao je von Clausewitz u njegovom često citiranom aforizmu, "je nastavak politike sa drugim sredstvima." U suštini, to znači da je rat način na koji vlade nastoje da osiguraju političke ciljeve koje nisu uspjele da postignu mirnim putem. Nema razloga da se povjeruje da se ova dalekovidna istina ne odnosi na događaje koji se trenutno odvijaju poslije otmice i bombardovanja u utorak.
Napadi na World Trade Centre i Pentagon su iskorišteni kao prilika za sprovođenje dalekosežnog političkog plana koji je godinama većina desničarskih elemenata u vladajućoj eliti bučno zahtijevala. Dan poslije napada, prije nego što se bilo šta saznalo o izvoru napada ili dimenzijama plana, vlada i mediji su otpočeli koordiniranu kampanju da objave da su SAD u ratu i da američki narod mora da prihvati sve posljedice ratne egzistencije.
Načela koja se sada zagovaraju—otvorena ekspanzija americkih vojnih akcija izvan granica zemlje i represija nad svim onima kod kuće koji se ne slažu sa ovim načelima—se odavno pripremaju. Njihovo sprovođenje je bilo spriječeno nedostatkom bilo kakve značajnije podrške američkog stanovništva i protivljenju od strane američkih imperijalističkih rivala u Evropi i Aziji.
Sada je Bush-ova administracija odlučila da iskoristi stanje javnog šoka i zgroženosti prema događajima od 11. septembra da ubrza ostvarenje globalnih privrednih i strateških ciljeva američkog imperijalizma. U tome ima punu podršku iskvarenih medija i Demokratske Partije koja jedva čeka da okonča svaku pretenziju opozicije Republikanskoj Partiji.
U četvrtak Bush samo što to nije i priznao, izjavljujući da je zvijerstvo sprovedeno prije dva dana pružilo "priliku da se povede rat protiv terorizma." Onda je nastavio izjavom da će se čitava administracija koncentrisati na vođenje ovog rata. Takva deklaracija besramnog militarizma se nije mogla ni zamisliti prije 11. septembra. Ali napad na Trade World Centre je, u žargonu imperijalističke real politike, stvorio nove činjenice.
Prije nego što je počela sa ozbiljnom istragom, a da ne govorimo o objašnjenju, vrlo čudnih okolnosti terorističkog napada na New York i Washington, Bushova administracija i mediji su izjavili da je totalni rat jedina moguća reakcija na ove događaje. I to prije nego što je vlada čak i ustanovila politički identitet terorista, ili prije nego što je odgovorila na neugodna pitanja o tome kako je tako razrađen plan—koji naizgled uključuje desetine zavjerenika koji su operirali u SAD-u—mogao proći potpuno neotkriven od strane FBI, CIA i udruženih tajnih službi.
Niti su Administracija Federalne Aviacije, Ratna Avijacija ili FBI objasnili neuspjeh da podignu uzbunu ili da pokušaju da presretnu otete avione dok su oni skretali sa kursa i okretali se ka nervnim centrima američkog finansijskog i vojnog ustrojstva.
Uprkos izjavama tuge, ožalošćenosti i saučešća, što se tiče Bushove administracije, nije moglo biti boljeg i blagovremenijeg događaja od napada na World Trade Center i Pentagon. Kada se George W. Bush probudio 11. septembra, bio je na čelu administracije u dubokoj krizi. Milioni ljudi i u SAD i širom svijeta su smatrali njegovu vladu nezakonitom, jer je došao na vlast putem obmane i spriječavanja glasova.
Vrlo uski krug socijalne podrške koju je njegova administracija uživala u početku se brzo suzio, suočena sa rastućim ekonomskim padom u SAD i svijetu. Administracija, u nemogućnosti da nađe bilo kakvo riješenje rastućoj nezaposlenosti i katastrofalnim gubicima na berzi dionica, suočena sa kritikom u vezi sa topljenjem budžetnog viška i preokretom njenog obećanja da neće istrošiti fondove socijalnog osiguranja, je pokazivala znakove unutarnjeg razdora i poremećenosti.
Tri nedjelje ranije, 20. avgusta, New York Times je objavio, na naslovnoj stranici, članak koji izražava zabrinutost vladajućih krugova da će se svjetski kapitalizam srozati u globalnu ekonomsku krizu masivnih proporcija. "Svjetska ekonomija," napisao je Times, "koja je prošle godina rasla žestokim tempom, se usporila do tempa puzanja dok Amerika, Evropa, Japan i druge snažne zemlje u razvoju prolaze kroz rijetki simultani i nagli pad."
Times je nastavio: "Najnovije ekonomske statistike iz cijeloga svijeta pokazuju da su mnoge regionalne ekonomske sile—Italija i Njemačka, Mexico i Brazil, Japan i Singapur—u ekonomskom zastoju, ubijajući nadu da će privredni rast u drugim zemljama nadoknaditi pad u Americi…. Mnogi stručnjaci kažu da svijet doživljava ekonomski šok, dok tempo rasta opada brže i u više vodećih svjetskih privreda nego li u bilo koje doba od krize nafte 1973. Ovoga puta ne postoji ni jedan faktor koji bi objasnio ovo rasprostranjeno slabljenje, što uvjerava neke ekonomiste da će oporavak uslijediti mnogo kasnije.
"'Od privrednog buma smo se degradirali brže nego u bilo koje doba od krize nafte,' izjavio je Stephen S. Roach, glavni ekonomista Morgan Stanleya, njujorške investicione banke. 'Kada tako naglo zakočite, imate osjećaj da ste proletjeli kroz prozor.'"
Times je podrugljivo opisao odgovor Bushove administracije na aktuelnu krizu: "Bushova administracija još uvijek tumači ovu situaciju u relativno povoljnom svjetlu." List je sa neskrivenim skepticizmom izvijestio o očekivanju Bijele Kuće koja planira da će se američka ekonomija naglo preokrenuti na bolje krajem ove godine ili početkom 2002.
Istog dana Times je izvijestio da Ford Motor Co. treba da saopšti da će otpustiti još više radnika i citirao je direktora Jacques Nassera koji je rekao, "Ne vidimo ni jedan faktor koji bi mogao oporaviti zdravlje ekonomije" u sljedećih 12 do 18 mjeseci.
Wall Street Journal je dao jednako sumornu ocjenu, pišući: "Skoro godinu dana od kada je započeo nagli pad u visokoj tehnologiji i proizvodnji, mnoge druge potpore koje su podupirale privredu su počele da slabe. Poslovi koji su počeli da smanjuju potrošnju na opremu i software krajem prošle godine, sada to isto rade na tržištu nekretnina u poslovnim i industrijskim zgradama...
"Prodaja automobila, koja je bila začuđujuće zdrava skoro čitavu godinu zahvaljujući velikim finansijskim podstrecima i niskim kamatnim stopama, je počela da opada…. Od aprila, većina industrijskih grupa koje je ispitivao Laburistički Biro je smanjivala plate... Građevinarstvo je ukinulo 61.000 radnih mjesta između marta i jula, što je najjasniji primjer preliva iz visoke tehnologije i industrijske proizvodnje."
Sumorno stanje u biznis krugovima samo što se nije pretvorilo u paniku prošlog petka kada je izvještaj Laburističkog Biroa o nezaposlenosti za avgust pokazao nagli porast stope nezaposlenosti, od 4,5 odsto do 4,9 odsto u jednom mjesecu. U avgustu je nestalo skoro milion radnih mjesta, dok je sječa radnih mjesta pogodila svaki sektor privrede. Suočeni sa vjerovatnoćom pada potrošnje, investitori su požurili da se riješe svojih berznih dionica. Industrijski prosjek Dow Jones berze dionica je opao za 230 poena, završavajući dan ispod 10.000 poena.
Privredna kriza je iskomplikovana nizom dilema inostrane politike sa kojim je suočena Bushova administracija. Washingtonova politika u Iraku se pretvorila u veliku zbrku, jer se režim sankcija raspada i SAD se suočavaju sa otvorenom opozicijom od strane Francuske, Njemačke, Rusije i Kine njenim planovima da nastavi sa sankcijama i da pojača svoju borbu protiv Sadam Huseina. Po ovim i drugim pitanjima SAD su se našle u situaciji u kojoj ne mogu da donesu odluke kroz Savjet Bezbjednosti UN-a i druga međunarodna tijela. Po nizu pitanja—protivraketni odbrambeni sistem, rast globalne temparature, međunarodni sud za ratne zločine—SAD su u otvorenom konfliktu sa većinom svojih nominalnih saveznika.
Porast socijalnih protesta i anti-kapitalističkih osjećaja se izrazio u talasima "anti-globalizacionih" protesta, koji su otkrili krajnju izolaciju vlada svih velikih sila i rastućeg narodnog nezadovoljstva u vezi sa njihovim desničarskim stavovima, za koje se Bushova administracija iznad svih ostalih smatra njihovim utjelovljenjem.
Ali odmah poslije terorističkog napada 11. septembra, Bushova administracija je, uz pomoć vješte i izopačene medijske kampanje, počela raditi na potpaljivanju patriotske ratne groznice koja će joj omogućiti da prevlada, makar privremeno, svoje neposredne probleme, dok stvara uslove za duboke i dugotrajne promjene i na domaćoj i na inostranoj sceni.
U ima nacionalnog jedinstva, Demokratska Partija je dala Bushu zeleno svjetlo da povede rat, poveća vojne izdatke i ograniči građanska prava. Kao što je jedan komentator prikladno opisao, "Radićemo kao da imamo partiju nacionalnog jedinstva. To znači da će se alternativni glasovi ugušiti."
Washington Post je govorio u ima liberalnog ustrojstva kada je 14. septembra u uvodniku zagovarao smanjenje demokratskih i građanskih prava. Pod naslovom "Nova Pravila," uvodnik je objavio: Ako odgovor na ovaj napad treba uistinu da postane organizacioni princip američke politike, kao što mislimo da treba—ako SAD preduzmu ovu tešku i trajnu kampanju protiv onih koji joj prijete—onda se ni politika ni diplomatija ne mogu vratiti gdje su nekada bile…. To je pogotovo istinito dok Kongres i ostali raspravljaju moguću potrebu da se privatnost, sloboda kretanja ili druge slobode žrtvuju potrebama nacionalne bezbjednosti ."
Desetine milijardi dolara će se napumpati u privredu u obliku izdataka za oružane snage i bezbjednost, i da se obnove razrušeni dijelovi New York Cityja. Praktičnost onoga što preostaje od socijalne zaštite—Medicare [zdravstvene zaštite—prim. prev.] i Socijalnog Osiguranja—se neće ispriječiti potjeri slabe i uvenule borbe dobroga protiv zla koju su proglasili Bijela Kuća i Kongres.
Svako ograničenje nad vojnom silom SAD-a i kontrarevolucionarnim aktivnostima CIA-e će se ukloniti. Godinama su najreakcionarniji dijelovi vladajuće elite, na uvodnim stranicama Wall Street Journal i u publikacijama desničarskih teoretičara, zagovarali kraj "Vijetnamskog sindroma" i pozivali na razuzdanu upotrebu vojne sile da se osiguraju interesi američkog imperijalizma. Sada vide priliku da ostvare svoj plan.
Već sada vodeći predstavnici obe partije zahtijevaju ukidanje predsjedničke naredbe koja zabranjuje upotrebu atentata kao sredstvo vanjske politike. Demokrati su se složili da glasaju za rezoluciju koja će Bijeloj Kući dodijeliti efektivno neograničeno ovlaštenje da povede rat protiv bilo koje nacije za koju trvdi da pomaže ili ohrabruje teroriste. Nema sumnje da će jedna od prvih meta masivne kampanje bombardovanja biti Irak. Ali i druge zemlje sigurno očekuje ista sudbina.
Kao što je jedan vojni oficir rekao u srijedu, "Ograničenja su otklonjena." Ministar odbrane Donald Rumsfeld je rekao da se vojna akcija u razmatranju "neće ograničiti na jedan entitet, državu ili bezdržavni entitet." Georgijski demokrata Zell Miller je bio još prostiji u izražavanju krvoločnosti koja preovladava u vladinim krugovima: "Rasturite ih bombama. Ako bude sporedne štete i žrtava, pa neka bude."
Senator John McCain je rekao da SAD ne bi trebale "isključiti upotrebu bilo koje sile osim nuklearnih bombi." Kolumnista NY Times-aThomas Friedman je, u članku pod naslovom "Treći Svjetski Rat," odbio da objavi takvo upozorenje, pišući da, dok bi ovaj napad od 11. septembra "mogao biti prva velika bitka Trećeg Svjetskog Rata, mogla bi biti posljednja u kojoj se koriste samo konvencionalna, ne-nuklearna oružja."
Američkom narodu, u trenutku ogromne žalosti i uznemirenosti, se govori da mora prihvatiti mogućnost da će njihovi sinovi i kćerke biti poslati u daleke krajeve svijeta da ubijaju i da ginu, da se bore protiv neprijatelja koji još nije imenovan, i istovremeno pomiri sa demontiranjem svojih demokratskih prava.
To što im se ne govori je da američka korporativna i finansijska elita, u ime svetog rata protiv terorizma, namjerava da posije smrt i čemer na bezbrojnim hiljadama ljudi da bi ostvarila globalne ciljeve koje je dugo gajila. Zar uopšte može biti sumnje da će ovaj krstaški rat za "mir" i "stabilnost" postati prilika za SAD da stegne svoju vlast nad izvorima nafte i prirodnog gasa na Bliskom Istoku, Perzijskom Zalivu i Kaspijskom Moru? Iza pobožnih i patriotskih proglasa političara i medijskih komentatora stoje dugo njegovani projekti američkog imperijalizma da dominira novim dijelovima svijeta i uspostavi globalnu hegemoniju.