Politički Korijeni Terorističkog Napada Na New York I Washington
Uredništvo
12. septembra 2001.
World Socialist Web Site apsolutno osuđuje terorističke napade na World Trade Center i Pentagon. Osobe odgovorne za otmicu četiri putnička aviona i njihovu konverziju u leteće bombe su krivi za masovno ubistvo. Ništa društveno progresivno se ne može postići na osnovi takvog besmislenog i okrutnog uništenja ljudskih života.
Ovi činovi ubitačnog terorizma su otrovna kombinacija demoralizovanog pesimizma, religioznog i ultra-nacionalističkog obskurantizma, i, moramo dodati, političkog oportunizma najpodlije prirode. Terorističke organizacije—uprkos njihovoj anti-američkoj retorici—baziraju svoje taktike na iluziji da će sporadični činovi užasnog nasilja primorati američku vladajuću klasu da promijeni svoje polise. Stoga, na kraju krajeva, oni se nadaju da će doći do nagodbe sa Washingtonom.
Koliko god pokušava da se opravda, teroristička metoda je krajnje reakcionarna. Daleko od toga da zadaje snažan udarac imperijalističkom militarizmu, terorizam ide na ruku onim elementima unutar američkog vrha koji nastoje da iskoriste ovakve događaje da opravdaju i legitimišu pokretanje rata u potjeri za geopolitičkim i ekonomskim interesima vladajuće elite. Ubistvo nevinih civila razdražava, dezorijentiše u zbunjuje široke slojeve naroda. Ono potkopava borbu za međunarodno ujedinjenje radničke klase, i suprotstavlja se svim naporima da se američki narod obrazuje o istoriji i politici koja formira pozadinu sadašnjih događaja na Bliskom Istoku.
Uprkos tome, naša osuda terorističkog nasilja u utorak uopšte ne podrazumijeva smanjenje naše principijelne i nepomirljive opozicije polisama SAD vlade. Svako ko želi da razumije razloge jučerašnjih događaja mora da analizira istorijski i politički rekord SAD-a na Bliskom Istoku, posebno u posljenjih trideset godina. Neobuzdani napori američkog imperijalizma da osigura svoju dominaciju nad izvorima nafte u ovoj regiji, što je zahtijevalo, pored drugih stvari, neograničenu podršku izraelskoj državnoj represiji Palestinaca, je stavilo SAD u položaj nasilne opozicije legitimnim i nezadrživim demokratskim, nacionalnim i društvenim težnjama arapskih masa.
Odmah poslije događaja u utorak, političari, urednici i medijski panditi su neprestano izjavljivali da Amerikanci moraju shvatiti da uništenje World Trade Center znači da su SAD u ratnom stanju i da moraju odgovoriti na isti način. Ali činjenica je da je SAD vlada, u jednom ili drugom vidu, upletena u direktno ratovanje na Bliskom Istoku u većem dijelu zadnje dvije decenije.
Ne uzimajući u obzir masivnu materijalnu pomoć koju pružaju izraelskim vojnim operacijama, SAD bombarduju jednu ili drugu zemlju Bliskog Istoka skoro neprestano od 1983. SAD bombarderi su napali Lebanon, Libiju, Irak, Sudan i Avganistan. Bez objave rata, SAD su vodile vojne operacije protiv Iraka već skoro dvanaest godina. Neprestana dnevna bombardovanja Iraka se vrlo rjetko spominju u američkim medijama, koje nisu ni pokušale da utvrde ukupan broj Iračana koji su poginuli od SAD bombi od 1991.
Kada uzmemo u obzir ovaj krvavi rekord, zašto bi se iko začudio da oni koji su bili meta SAD-a su pokušali da uzvrate istom mjerom?
Isti mediji koji sada halapljivo traže krv su rutinski aplaudirali upotrebu nasilja protiv bilo koje zemlje koja se smatrala prepekom SAD interesa. Da se prisjetimo rječi New York Times kolumniste Thomas Friedmana, koji je rekao sljedeće srpskom narodu tokom SAD kampanje bombardovanja 1999: "Beogradu bi trebalo pogasiti sva svjetla: treba uništiti sve—jednu električnu mrežu, vodovod, cestu i bilo koju fabriku koja može poslužiti ratu…. Mi ćemo vam unazaditi zemlju time što ćemo je smrviti u prah. Hoćete godinu 1950? Mi vam možemo dati 1950. Hoćete 1389? Daćemo vam i 1389."
Vanjska politika Amerike je mješavina cinizma i neodgovornosti. Washington slijedi pravac koji je potpalio mržnju velikog dijela svjetskog stanovništva, stvarajući klimu u kojoj se mogu naći dobrovoljci za krvave terorističke akcije. U rijetkim trenucima otvorenosti, stručnjaci vanjske politike su priznali da akcije Amerike izazivaju mržnju i želju za osvetom. Tokom Balkanskog rata, bivši Državni sekretar Lawrence Eagleburger je izjavio: "Cijelome svijetu smo predstavili viziju tiranina na prijestolu koji pritisne dugme, ljudi tamo negdje stradaju, a mi ne platimo ništa sem troška projektila … to će nas ubuduće progoniti u smislu pokušaja da poslujemo sa ostalim svijetom."
Ova pronicljivost nije spriječila ovog istog Eagleburgera da proglasi u utorak naveče da Amerika treba da odgovori uništenju World Trade Center bombardovanjem bilo koje zemlje koja bi mogla biti uključena.
Govor naciji George W. Busha u utorak naveče je predstavljao oličenje drskosti i sljepila američke vladajuće klase. Daleko od toga da je Amerika "najsjajniji svetionik slobode i povoljnih prilika na svijetu," desetine miliona ljudi vidi Ameriku kao glavnog neprijatelja svojih ljudskih i demokratskih prava, i kao glavnog izvora svog ugnjetavanja. Američka vladajuća elita, u svojoj oholosti i cinizmu, ponaša se kao da može izvršavati nasilne poduhvate širom svijeta bez stvaranja političkih uslova za nasilne akcije odmazde.
Odmah poslije napada u utorak uveče, američke vlasti i medije opet proglašavaju Osama bin Ladena kao krivca. To je moguće, mada, kao i uvijek, nemaju dokaza da potvrde svoje optužbe.
Ali optužba da je bin Laden krivac otkriva mnogo neprijatnih pitanja. Imajući u vidu činjenicu da je Amerika proglasila ovog pojedinca najopasnijim svjetskim teroristom, čiji se svaki pokret prati uz pomoć najsavršenijeg i masivnog obavještajnog aparatusa, kako je onda bin Laden mogao organizovati tako detaljan napad a da ga niko ne otkrije? Napad koji se izvršio, čak šta više, nad istim neboderom u New Yorku koji je bio napadnut 1993?
Sa stanovišta američke vlade, katastrofalan uspjeh ove agresije bi ukazao na to da krstaški rat protiv terorizma u daleko većoj mjeri predstavlja kampanju propagande da se opravda vojno nasilje Amerike širom svijeta, nego li savjesne napore da se zaštiti američki narod.
Čak šta više, i bin Laden i talibanske mule, koje Amerika optužuje da mu pružaju utočište, su bile finansirane i naoružane od strane Reagan-Bush administracije za borbu protiv režima u Avganistanu koji je tokom 1980-ih podupirao Sovjetski Savez. Ako su oni umiješani u akcije u utorak, onda su američka CIA i političko ustrojstvo krivi za gajenje ovih istih snaga koje su izvršile ovaj najkrvaviji napad na američke civile u istoriji Amerike.
Eskalacija američkog militarizma u svijetu će neminovno biti popraćena pojačanim napadima na demokratska prava u samoj Americi. Prve žrtve ove ratne groznice koja se raspaljuje će biti Amerikanci arapskog porijekla, koji su već izloženi smrtnim prijetnjama i drugim oblicima maltretiranja kao posljedice medijske histerije.
Pozivi i od republikanskih i demokratskih političara da se objavi rat nagovještavaju opštu represiju protivnika američke vanjske politike. General Norman Schwarckoph, koji je komandovao američkim trupama u invaziji Iraka 1991, je govorio u ime velikog dijela političke i vojne elite kada je objavio na televiziji da se rat protiv navodnih pristalica terorista treba voditi unutar kao i van granica Amerike.
Politika koju slijedi Amerika, pritisnuta strateškim i finansijskim interesima vladajuće elite, je bila ta koja je postavila temelje tragedije koja se odvila u utorak. Akcije koje se sada razmatraju u Bushovoj administraciji—označeni predsjednikovom prijetnjom da se neće praviti "razlika između terorista koji su izvršili ove akcije i onih koji im pružaju utočište"—će samo stvoriti uslove za daljnje katastrofe.