WSWS : Srpskohrvatski

Lionel Jospin i Trockizam: O Debati U Vezi Pro�losti Francuskog Predsjednika Vlade

Peter Schwarz
27. juna 2001.

Već tri sedmice francuski mediji preplavljeni su otkrićem o navodno trockističkoj pro�losti predsjednika vlade Lionela Jospina.

Sve je počelo sa časopisom Parisien Aujourd'hui, u kome je objavljen intervju sa Patrick Dierichom, nekada�njim članom Organisation Communiste Internationaliste (Internacionalne Organizacije Komunista, OCI). 50-�estogodi�nji astronom, koji je bio član OCI između 1968 i 1986, je rekao novinama da je znao Jospina 1971. kao člana partije: "Tu nema gre�ke. To je bilo tokom ljeta 1971. Bili smo u istoj partijskoj ćeliji. On se zvao drug 'Michael' a ja sam bio drug 'Blum'. Svi smo koristili pseudonime."

Dierichove izjave nisu ni�ta novo. Slične priče kruže od 1995, ali do sada ni�ta od toga nije dokazano. Jospin ih je stalno osporavao time �to je tvrdio da ga mje�aju sa njegovim bratom Olivierom, koji je sve do osamdesetih godina bio jedan od vodećih članova u OCI.

Nakon Diericha, nedeljni list Nouvel Observateur objavio je na svom sajtu intervju sa jo� jednim biv�im članom OCI-e, Borisom Fraenkelom, sada 80-godi�njakom. Fraenkel je rođen u Gdanjsku u porodici njemačkih Jevreja u tada�njoj Istočnoj Prusiji. Od nacista beži u �vajcarsku i nakon rata nastanjuje se u Francuskoj, gde se priključuje trockističkoj partiji OCI, kao jedan od članova osnivača.

Fraenkel priča kako je upoznao Jospina 1964. i kako ga je vi�e od godinu dana u svome stanu podučavao politici: "Lionel Jospin je redovno dolazio kod mene kući da učestvuje u okviru tkz. 'revolucionarne studijske grupe', �koli, koja je bila preduslov za učlanjenje u trockistički pokret. Moj specijalitet, kako su to nazivali moji drugovi, bio je da pronalazim mlade ljude naklonjene ljevici, i da ih uhvatim u svoju mrežu. Jospin je tada studirao na visokoj upravnoj �koli ENA [gde su se obučavali kadrovi francuske političke elite]. Ja sam tajno radio na njegovom obrazovanju. Jer budućem visokom funkcioneru sigurno nije bilo u interesu da se u javnosti pokaže kao revolucionar. I tako smo se, kroz diskusije, nas dvojica sprijateljili."

Kao dokaz prijateljstva sa Jospinom, Fraenkel je pokazao razglednicu potpisanu sa "Lionel", koju mu je ovaj tada poslao sa odmora. Godine 1966. Fraenkel je isključen iz OCI, nakon čega je izgubio svaki kontakt sa Jospinom. On pretpostavlja da je Pierre Lambert, vođa OCI, ostao u kontaktu sa Jospinom, u �ta nije sasvim siguran. Fraenkela su isključili iz partije jer je počeo da zastupa ideje Wilhelma Reicha i Herberta Marcusea, čiju je knjigu Eros I Civilizacija preveo na francuski.

Na jednoj sednici nacionalne skup�tine, kada su ga naveli da se izjasni u vezi objavljenih podataka, Jospin je prvi put priznao da je zaista bio u vezi sa trockističkim pokretom. "Tačno je da su me �ezdesetih godina zanimale trockističke ideje i da sam uspostavio veze sa jednom takvom organizacijom," objasnio je. "Ali to je bio moj lični intelektualni i politički razvojni put, zbog kojeg ne treba da crvenim, ako priliči da ovde upotrebim takvu riječ."

Jospin je izjavio i to da je kroz ove kontakte "upoznao nekolicinu sjajnih ljudi" , �to je pozitivno uticalo na njegov razvoj. On nema "zbog čega da se kaje i opravdava".

Već je ranije u vi�e navrata pominjao da je "dijete Sueskog kanala i Budimpe�te". Time je aludirao na invaziju francuskih trupa u Egipat (tada je �ef vlade bio socijal demokrata Guy Mollet), kao i na gu�enje ustanka u Mađarskoj, koje su 1956. izvr�ile sovjetske trupe. Jospin je tada imao devetnaest godina.

Dan posle toga, u specijalnom intervjuu za Radio Europe 1, koji je obavljen na njegovu inicijativu, Jospin je op�irnije govorio o svojim kontaktima sa OCI. Tamo je "upoznao veliki broj jakih ličnosti, borbenih radnika, autodidakte i pokojeg intelektualca". Ovo je "bio koristan kontrast�mogao bih skoro da kažem da je to predstavljalo neku vrstu protivotrova�mom izvrsnom obrazovanju na ENA". On je "iskusio radikalizam" i na taj način stekao sposobnost "da ga bolje razumije od drugih".

I list Le Monde objavio je poduži clanak o "trockističkoj pro�losti Lionel Jospina". U njemu se Jospin optužuje da je juna 1971. pristupio socijalističkoj partiji kao "krtica", tj. kao tajni član OCI. Le Monde se poziva na izjave desetine svjedoka, koji su navodno, od ljeta 1969. do jeseni 1971, radili zajedno sa Jospinom u jednoj od ćelija OCI partije. Ali Le Monde nije objavio i imena ovih svjedoka�osim već pomenutog Patricka Diericha i izvesnog Yvana Berrebija.

Le Monde dalje tvrdi da je Jospin tokom sedamdesetih održavao bliske veze sa OCI, i da je sa Pierre Lambertom, vođom te organizacije, prekinuo sve kontakte tek 1987, �est godina nakon �to je izabran za prvog sekretara Socijalističke Partije. Tvrdeći ovo, Le Monde se poziva na dva svjedoka�opet anonimna�koji su u sedamdesetim godinama navodno bili stalno zaposleni u OCI. Prema njima, Pierre Lambert u kancelarijama OCI-e u Parizu nije krio da je bio u kontaktu sa Jospinom. Kažu da se čak hvalio time �to je aprila 1980. pomogao Jospinu da se spremi za tv-duel sa liderom komunista (CPF) George Marchaisom.

Međutim, svi poku�aji ovog lista da od nekada�njih vođa OCI saznaju ne�to vi�e su bili neuspje�ni. Pierre Lambert, koji sada ima 84 godine, je odbio da da bilo kakvu izjavu. Daniel Gluckstein, nacionalni sekretar Parti des Travailleurs (Radničke Partije�PT), nasljednice OCI, pristao je da priča samo o onom Jospinu kakav je danas: "Ostalo nas se ne tiče. Jospinova pro�lost je njegov problem, a ne na�." Istoričar Pierre Brou� tvrdi da o tome ni�ta ne zna. Tako i Charles Berg, koji je početkom sedamdesetih bio sekretar omladinskog saveza OCI (AJS), i koji je prema Le Mondeu bio odgovoran za entrističke aktivnosti Socijalističke Partije, nije htio da da nikakvu zvaničnu izjavu.

Međutim, Berg, koji je 1979. isključen iz OCI-e, a danas radi kao televizijski producent pod imenom Jacques Kirsner, već je aprila 1999. u jednom članku za Libération potvrdio da je Jospin bio u vezi sa OCI: "Mi smo se sa Jospinom dugo godina borili za zajedničke političke ciljeve i dijelili ista revolucionarna, socijalistička i demokratska uvjerenja."

Odgovarajući na napade od strane Le Mondea na Radio Europe 1, Jospin nije porekao da je bilo sastanaka i diskusija. Ali oni su bili "lične prirode" i nisu uticali na njegov "javni i otvoreni angažman u Socijalističkoj Partiji".

Na optužbu da je 1971. pristupio Socijalističkoj Partiji (PS) kao "krtica" OCI, i na pitanje kada je prekinuo političke i intelektualne veze sa OCI, Jospin je odgovorio da je njegovo pristupanje PS-u bilo stvar slobodne volje i da je u okviru nje uvijek slobodno djelovao. "Otkad obavljam rukovodeće dužnosti u Socijalističkoj partiji�dakle od 1973.�u potpunosti sam djelovao kao član Socijalista. Sve drugo su bili kontakti i diskusije, koji su bili čisto privatne prirode, nikako javne. Pogledajte �ta sam uradio od 1973. do 1981, pa i posle toga, kao ministar obrazovanja, a i na drugim funkcijama! I vidite da li s tim imate ikakav problem!"

Zvaničnih reakcija na Jospinova priznanja gotovo da nije ni bilo. Njegova stranka ga je skoro bez izuzetka podržala. Poneki predstavnici opozicije poku�ali su da rasplamsaju političku vatru oko čitavog slučaja, a govori se da je u kabinetu predsjednika Jacques Chiraca detaljno ispitana priča o trockističkom pokretu, ne bi li im poslužila kao oruđe za predstojeću predsjedničku izbornu kampanju. Naime, Jospin 2002. treba da nastupi kao kandidat Socijalističke Partije protiv Gaulliste, predsjednika Chiraca.

Pri tom se Jospinu ne prebacuje toliko �to je njegovao odnose sa OCI, već �to ih je toliko dugo držao u tajnosti. Kontakti iz mladosti sa radikalnim grupacijama nisu nista neobično u Francuskoj, gde je �ezdesetih godina radikalizacija obuhvatila �iroke slojeve. I sam Chirac, Gaullista, otvoreno priznaje da je u svojoj mladosti prodavao staljinističke novine l'humanité.

Ima bezbroj funkcionera, veoma bliskih Jospinu, koji su čak i osamdesetih godina pripadali radikalnim organizacijama. Tako je Jean Christophe Cambad�lis, pariski poslanik i jedan od najznačajnijih Jospinovih ljudi u Socijalističkoj partiji, sve do 1986. bio član centralnog komiteta OCI.

Jospinovo kasno priznanje o svojoj radikalnoj pro�losti može da se shvati kao taktički potez. Time �to je sad otkrio svoju pro�lost, on nastoji da spriječi protivnike da je sljedeće godine upotrebe kao adut u izbornoj kampanji. Ali, nezavisno od ovih uobičajenih političkih zavrzlama, Jospinova povezanost sa OCI otvara mnogo važnija pitanja. Kako to da čovjek, koji je u tridesetoj godini svog života gajio simpatije prema trockističkim idejama, a možda čak i pripadao nekoj od sekcija Četvrte Internacionale, kako to da ba� on dvadeset pet godina kasnije stoji na vrhu francuske vlade kao osvjedočeni predstavnik buržoazije?

O Jospinovoj ličnoj motivaciji se može samo nagađati. Samo on može da nam kaže u kojoj mjeri je zaista podržavao trockističke ideje u svojoj mladosti�a to očigledno ne namjerava. Međutim, očigledno je da zaista postoji veza između Jospinovog razvojnog puta i razvoja same OCI, koja se, krajem �ezdesetih, kad je Jospin i bio povezan sa njom, naglo okrenula od ideja trockizma, a 1971, u isto vrijeme kad je i Jospin pristupio Socijalističkoj Partiji, u potpunosti prekinula odnose sa Četvrtom Internacionalom, kojoj je do tada pripadala kao francuska sekcija.

Od 1971. OCI zastupa političku liniju koja nije imala vi�e ničeg zajedničkog sa idejama Trockog i koja se u potpunosti poklapala sa ciljevima lidera Socijalističke Partije Francois Mitteranda. Značajan je podatak da Patrick Dierich i Jospin pretpostavljaju da je Mitterand znao za Jospinove kontakte sa OCI, ali da mu to uop�te nije smetalo.

Prema Dierichu, Mitterand je bio "u potpunosti dobro obavije�ten o njegovom [Jospinovom] dvostrukom članstvu. Ne zaboravite, ipak je on bio ministar unutra�njih poslova!... Tada nismo mislili da je Komunistička Partija bliža radnicima od Socijalističke. Uostalom, tehnički gledano, na izborima je samo kandidat Socijalističke Partije mogao da pobijedi desnicu. Dakle, Mitterandu se moralo pomoći. To je učinio Jospin na svom nivou. OCI je objektivno posmatrajući bila saveznik Socijalista."

Mitterand je vrlo brzo zavolio Jospina i već 1973. uvodi ga u nacionalni sekretarijat partije. Jospin je potvrdio na Radio Europe 1 da njegovi kontakti sa OCI nisu predstavljali nikakvu prepreku. Na pitanje, da li je Mitterand znao ne�to o tim kontaktima, odgovorio je: "Mislim da neko mora da mu je ne�to do�apnuo, ali u svakom slučaju nikada nismo pričali o tome. Mislim da mu se dopalo kako radim."

Mitterand je juna 1971. na kongresu u �pinayu na iznenađenje svih preuzeo rukovodstvo u Socijalističkoj Partiji. Za razliku od starog rukovodstva pod Guy Molletom, koji su vladali od zavr�etka rata i ostali potpuno zarobljeni u koncepciji hladnog rata, Mitterand je počeo da se zalaže za Uniju Ljevice, tkz. Union de la Gauche. Pod tim nazivom on nije podrazumijevao samo �irenje Socijalističke Partije�Socijalistička Partija je u to doba po broju glasača daleko zaostajala za Komunističkom�okupljanjem republikanskih i ra�trkanih socijalističkih struja, kao i savez sa Komunističkom Partijom, u kojoj bi Socijalisti imali vodeću ulogu.

Daleko od toga da je Mitterand bio ljevičar ili ubjeđeni socijalista. Službenik u režimu Vichyija naklonjenom nacistima i građanski ministar u Četvrtoj republici, Mitterand je bio čovjek sa velikim političkim ambicijama, ali bez velikih političkih ubjeđenja. Na taj način je i umio da bolje iskoristi ubjeđenja drugih�neka vrsta modernog Josepha Fouchea*. Već je 1965. nastupio kao kandidat ujedinjene ljevice protiv generala De Gaullea i ostvario uspjeh vrijedan pažnje, ali je ubrzo nakon toga opet nestao u sjenci.

Pobuna studenata i generalni �trajk u maju i junu 1968. dali su novi podstrek Mitterandovom zalaganju za "Uniju Ljevice". Temelji Pete Republike su bili dobro poljuljani. Predsjednik De Gaulle je na trenutak izgubio kontrolu nad situacijom, i održao se na vlasti samo zahvaljujući Komunističkoj Partiji. Već se mogao predvidjeti kraj njegove vladavine.

Kriza režima bila je i posljedica socijalnih promjena. Francuska se, pedesetih i �ezdesetih godina, iz poljoprivredne države pretvorila u jednu od vodećih industrijskih zemalja, umanjujući važnost poljoprivredne sitne buržoazije, koja je dugo djelovala kao konzervativna sila u francuskoj politici. U predgrađima se rađala mlada i militantna radnička klasa. Zbog naru�enog ugleda staljinista i ra�trkanosti socijalista ovi militantni slojevi prijetili su da prerastu u revolucionarni pravac.

U tim uslovima Unija Ljevice je poslužila da se ova kretanja ograniče i usmjere u mirnije vode. Iako Mitterand, s obzirom na svoju pro�lost, nije uživao dobar ugled, ipak mu je po�lo za rukom da pomoću Unije Ljevice pridobije naklonost mnogih radnika. Bezbroj nada i iluzija se sedamdesetih gajilo u okviru Unije Ljevice. Kada je 1981. Mitterand konačno izabran za predsjednika stotine hiljada ljudi zaplesalo je na ulicama�ali ne zadugo. Mitterand je ubrzo razočarao sve one za koje je predstavljao novu nadu.

OCI je 1971. igrala odlučujuću ulogu u jačanju onih nada i iluzija, koje je Mitterand satkao. Ona mu je pruzila značajnu podr�ku, svakako dobrodo�lu, od strane ljevice.

Od kada se De Gaulle aprila 1969. povukao, zahtjev za zajedničkim predsjedničkim kandidatom Socijalističke i Komunističke Partije postao je glavno pitanje politike OCI. OCI je to označila pojmom "front radničkog jedinstva" izričito naglasiv�i da se pri tome ne radi o taktičkom zahtjevu već o centralnoj strategiji. OCI je obrazložila ovu strategiju kao neophodnom protivtežom radničke klase da bi se frontalno suprotstavila klasi buržoazije, njenoj državi i njenoj vlasti. "Odgovor na pitanje vlasti skoncentrisan je u pitanju fronta radničkog jedinstva" pisalo je u njihovom časopisu La Vérité (br. 544, s. 10). "OCI je za neodložno rje�avanje pitanja vlasti i pitanja države," nastavio je članak.

Tvrdnja da bi izbor zajedničkog kandidata, koga bi dakle podržali i Socijalisti i staljinisti, radnicima obezbjedilo vlast, bila je naravno besmislena. Jer, obe partije su decenijama dokazale da su lojalne buržoaskoj državi. Ali kao pokrov Mitterandove politike, ovaj zahtjev je bio veoma efikasan. A kada 1969. ljevica ipak nije iza�la na izbore sa zajedničkim kandidatom, OCI je optužila Socijalističku partiju i Komunističku partiju Francuske da su "rasturile klasni front proletarijata". I Ujedinjenoj Socijalističkoj partiji (PSU) pod vodstvom Michel Rocarda, kao i Komunističkom savezu Alain Krivinea, koji su nastupili sa sopstvenim kandidatima, prebacivala je da sudjeluju u "razaranju klasnog fronta".

Mitterand je očigledno umeo da ceni podr�ku sa te strane. OCI ne samo da se borila za njegove ciljeve, vec je mogla i da mu obezbedi značajne snage. Jospinovi biografi Gerard Lecrerc i Florence Muracciole opisuju OCI iz tada�njeg vremena (tada se zvala Internacionalna Komunistička Partija�PCI) na sledeći način: Početkom sedamdesetih, PCI, koja je ojačala zahvaljujući de�avanjima u maju 68, je bila u punom procvatu. Brojala je skoro 8000 članova, ali je mogla da skupi na desetine hiljada, prije svega zahvaljujući omladinskoj organizaciji AJS [Alliance des jeunes pour le socialisme�savez mladih za socijalizam],... Kontrolisali su UNEF-ID, najvažniju studentsku organizaciju, i bili su jaki u brojnim savezima sindikata (Force Ouvriere)... Bili su veoma aktivni i u sindikatu prosvjetnih radnika, pa čak i u generalnoj konfederaciji rada CGT [Sindikatu pod kontrolom Komunističke Partije], iako veoma diskretno." ("Lionel Jospin, L'héritier rebelle", S. 43-44)

1971. Mitterand je čak nastupio i kao glavni govornik na jednoj priredbi povodom stogodi�njice Pariske komune, koju je OCI pripremila i za koju je angažovala govornike.

Jospin je 1964. stupio u kontakt sa OCI, kada je ona bila francuska sekcija Internacionalnog Komiteta Četvrte Internacionale (ICFI). ICFI je osnovan 1953. sa ciljem da odbrani i sačuva ortodoksni trockizam od pablizma, oportunističke partije koju je vodio Michael Pablo, a kasnije i Ernest Mandel. Raskid OCI sa ICFI kao i podr�ka koju je pružila Mitterandu dovela je do potpunog udaljavanja francuske radničke klase od programa Četvrte Internacionale, a time ju je li�ila bilo kakve revolucionarne alternative. Ovo je jedan od najvažnijih uzroka dana�nje krize u radničkom pokretu, koji, uprkos upornim militantnim aktivnosima, ne uspeva da sačuva svoje tekovine na socijalnom i političkom planu. Da bi se ovo pitanje bolje razumjelo potrebno se malo osvrnuti na istoriju Četvrte Internacionale.

Obračun sa pablizmom se vodio za su�tinu orijentaciju programa trockističkog pokreta.

Kada je Trocki tridesetih godina preuzeo inicijativu za osnivanje Četvrte Internacionale, postalo je jasno da su i Druga, socijaldemokratska, kao i Treća, komunistička Internacionala, beznadežno propale, tako da nisu vi�e mogle biti instrumenti dru�tvenog napretka. Od zavr�etka prvog svjetskog rata Socijaldemokratija se pokazala kao vjerni sluga buržoazije, a Kominterna se pretvorila u oruđe staljinističke birokratije u Moskvi i snosi odgovornost za katastrofalni poraz internacionalnog radničkog pokreta. Pogotovu nakon poraza njemačkog proletarijata, koji je zbog katastrofalne politike KPD-a (Komunističke Partije Njemačke) 1933. prosto ostao paralisan pred Hitlerovim preuzimanjem vlasti, Trocki je do�ao do zaključka da Komunistička Internacionala ne može vi�e da služi borbi za socijalističku revoluciju.

Ubuduće će se kriza u rukovodstvu radničke klase moći rje�iti samo izgradnjom novih proleterskih partija, u obliku sekcija Četvrte Internacionale. "Četvrta Internacionala objavljuje bespo�tedni rat birokratiji Druge i Treće Internacionale, Amsterdamcima i anarhističko sindikalističkoj Internacionali kao i njihovim centrističkim satelitima... Sve ove organizacije ne mogu biti stubovi na kojima će se graditi budućnost, one su samo truležni ostaci iz pro�losti, " kaže se u vezi toga u osnivačkom programu Četvrte Internacionale.

Pablizam se odrekao ovog stanovi�ta. Uzbuđen razmjerom nacionalizacije koju je staljinistička birokratija uvela u zemljama koje je Crvena Armija zaposjela posle drugog svjetskog rata, Pablo je na osnovu tog utiska objavio da je staljinistička birokratija�pod objektivnim pritiscima�sposobna da se reformi�e. On dalje tvrdi da će se razvoj ka socijalizmu stotinama godinama odvijati u formi "deformisanih radničkih država", kakve su tada nastajale u istočnoj Evropi. Prema tome, zadatak Četvrte Internacionale nije da se bori protiv staljinističkih partija, već da utiče na njih i pronađe progresivne tendencije u njihovim redovima, ili da se čak stopi sa njima.

Kasnije su od pablizma ovakav stav preuzeli razni sitno-buržoaski pokreti�kao �to su seljačke armije Mao Cetunga, gerile Fidela Kastra, razni nacionalni oslobodilački pokreti, kao i studentski pokreti 60-ih. Naglasak je uvek ostajao na istom�radnička klasa nije nosilac socijalističke revolucije sa svojom sopstvenom, nezavisnom parolom, već to treba da budu druge dru�tvene snage, koje bi se pod objektivnim pritiscima okrenule ka ljevičarskim shvatanjima.

Francuski trockisti su se razi�li oko ovog pitanja. Godine 1952. pablistička manjina je isključila ortodoksnu trockističku većinu uz podr�ku Internacionalnog Sekretarijata, gdje je Pablo vodio glavnu rječ. Isključena većina, od koje je kasnije nastala OCI, priključila se 1953. Internacionalnom Komitetu Četvrte Internacionale. Manjina je ostala u okviru Internacionalnog (kasnije Ujedinjenog) Sekretarijata. Odatle je nastao revolucionarni savez komunista (LCR) Ligue communiste révolutionnaire, koji danas vodi Alan Krivine. Osim toga, u Francuskoj je postojao i treći pravac koji se pozivao na trockizam, ali je već 1938. odbio da pristupi Četvrtoj Internacionali�danas je to Lutte ouvriére pod vodstvom Arlettea Laguillera. Ovaj pokret bio je jako sindikalistički usmjeren i s prezirom je gledao na rasprave koje su se na međunarodnom nivou vodile oko političkog usmjerenja.

Sredinom �ezdesetih OCI je počela da dovodi u pitanje borbu koju je Internacionalni Komitet vodio protiv pablizma. Najprije se to odrazilo tako �to je Četvrtu Internacionalu proglasila mrtvom: po njima, pablizam ju je uni�tio i ona se mora ponovo izgraditi.

Britanska sekcija Internacionalnog Komiteta, SLL (Socialist Labour League), žestoko se usprotivila ovom shvatanju. Oni su 1967. pisali rukovodstvu OCI: "Budućnost Četvrte Internacionale sadržana je u nagomilanim iskustvima i mržnji miliona radnika prema staljinistima i reformistima koji su izdali njihovu borbu. Četvrta Internacionala mora svjesno da se bori za rukovodstvo da bi iza�lo u susret potrebama ovih radnika... Samo takva borba protiv revizionizma može da pripremi kadrove za preuzimanje vodstva nad onim milionima radnika koji su uključeni u borbu protiv kapitalizma i birokratije.... snažna borba protiv pablizma i pripremanje kadrova i partije za ovu borbu je od 1952. činilo život Četvrte Internacionale." (Trotskysm versus Revisionism, vol. 5, London 1975, p. 107/114)

U predvečerje velikih klasnih borbi, 1968, SLL je upozoravala na posljedice skeptičkog stava OCI: "Radnička radikalizacija u Zapadnoj Evropi se u dana�nje vreme odvija izuzetnom brzinom, naročito u Francuskoj... Na takvom stadijumu razvitka uvijek postoji opasnost da jedna revolucionarna partija ne reaguje na stanje u radničkoj klasi na odgovarajući revolucionarni način, i može se desiti da se prilagodi onom istom nivou svijesti na kojem su radnici ograničeni svojim vlastitim iskustvom pod starim rukovodstvom�t.j., neizbježnom početničkom zbunjenosti. Takva revizija borbe i mijenjanje programa za nezavisnu partiju i Prelazni Program se obično preru�avaju parolama kao �to su 'bliže radničkoj klasi', 'jedinstvo sa svima koji se bore', 'ne postavljati ultimatume', 'odbacivanje dogmatizma' itd." (ebd., S. 113-114)

Na ovo upozorenje se nije obaziralo. Revolt iz 1968. doveo je hiljade novih neiskusnih članova u redove OCI i njene omladinske organizacije AJS, a rukovodstvo OCI se prilagodilo zbunjenosti svojih novih članova. Zahtjev za "frontom klasnog jedinstva"� koji je SLL takođe kritikovala 1967.�postao je sada formula pomoću koje se OCI prilagodila nivou socijaldemokratske birokratije i pomoću koje je nove snage, koje je upravo pridobila, odvukla natrag u stari birokratski aparat.

Između stavova OCI i pablista nije vi�e postojala su�tinska razlika. Jedino su se razlikovali po tome �to se OCI orijentisala prema socijaldemokratiji i svoje neprijateljstvo prema staljinizmu sve vi�e prilagođavala antikomunizmu socijaldemokratije, dok su pablisti ostali dosljedni staljinističkim partijama.

Sedamdesetih godina OCI je postala neiscrpan izvor mladog nara�taja socijaldemokratske birokratije. Lionel Jospin je samo jedan od mnogih funkcionera koji su pro�li �kolu OCI. Henri Weber, koji je iz pablicističke LCR pre�ao u desno krilo Socijalističke Partije, kaže: "Postoji na stotine starih trockista u Socijalističkoj Partiji. To vam je klasični razvojni put. Od njih biste mogli da napravite udruženje." Upoređujući ortodoksne trockiste sa pseudo trockistima pablističke i OCI vrste, on je nastavio zaključkom da je trockizam "sjajna �kola za obuku kadrova".

A Jospinov pristalica Marisol Touarine je optužbu da je Jospin pod nalogom OCI stupio u Socijalističku Partiju prokomentarisao rečima: "Čemu entrizam, kad na kraju svi postanu socijaldemokrate?"

OCI se pro�irila i u redovima sindikalne birokratije. Ona je pre svega održavala bliske veze sa rukovodstvom Force Ouvriere (FO), koja se kao desnica odvojila od CGT generativne konfederacije rada, u kojoj je dominirao staljinizam. Brojni vodeći članovi OCI su bili zaposleni puno vrijeme u FO. Pierre Lambert, vođa OCI-e, dugo je važio za bliskog savjetnika Predsednika FO-a, Andre Bergerona, a njegov nasljednik Marc Blondel je navodno do�ao do tog položaja zahvaljujući podr�ci OCI.

Krajem 80-ih OCI se udaljila od Socijalističke Partije i samostalno stupila na scenu pod imenom Parti des travailleurs (PT�Radnička Partija). Ovo međutim nije značilo povratak ortodoksnoj trockističkoj liniji. PT je stjeci�te gde su se skupili desničarski socijaldemokrati i birokrati, koji su, iz jednog ili drugog razloga, zbog svađa napustili Socijalističku Partiju ili nisu uspjeli da se dokopaju visokog položaja.

Posljedice politike OCI bile su katastrofalne po radničku klasu. Za četrnaest godina Mitterandove vlasti, koji se prvo oslanjao na Uniju Ljevice, a kasnije vladao i zajedno sa Desnicom, sve ono �to je radnička klasa stekla na socijalnom planu konstantno je propadalo, a nijedne političke alternative nije bilo na vidiku. I konačno, Mitterand je utro put Gaulleistima za povratak na vlast.

Nakon velikog �trajka u jesen 1996. Jospin je 1997, na iznenađenje francuskog političkog ustrojstva i medija, izabran za �efa vlade. Ali, uprkos ljevičarskoj retorici koju ponekad upotrebi, ekonomska i socijalna politika koju on vodi ne razlikuje se bitno od one koje su sprovodili njegovi konzervativni prethodnici.

U međuvremenu je Jospinova "Vlada većinske ljevice" u dobroj mjeri izigrala povjerenje mnogih. Naročito je Komunistička Partija izgubila uticaj koji je imala. Partija, koja je svojevremeno mogla da skupi preko dvadeset procenata biračkih glasova, sada dostiže samo između sedam i osam procenata, a čak su je i zeleni prestigli.

U tom smislu trenutna debata o "trockizmu" u francuskim novinama, koja je propraćena brojnim člancima o istoriji trockizma, izuzetno je aktuelna u sada�njoj francuskoj politici. S obzirom na krizu Jospinove vlade, buržoazija traži novu podr�ku od ljevice, i nada se tome od "trockista" iz Krivinove LCR i Laguillerove Lutte Ouvriére. Nakon iskustava koje je buržoazija imala sa OCI, pablisti, koji su već 1953. raskinuli odnose sa Četvrtom Internacionalom, ne bi trebalo da je razočaraju. Dok se Lutte Ouvriére čvrsto drži sindikata, LCR čežnjivo čeka da joj Komunistička partija uputi ponudu za saradnju.

Ali radničkoj klasi nijedna od ovih partija ne nudi perspektivu. Nju može da ponudi samo izgradnja one sekcije svjetske partije kojoj je OCI 1971. okrenula leđa: Internacionalnog Komiteta Četvrte Internacionale.

* Joseph Fouch�Jakobinac i zastupnik najo�trijih mjera tokom Terora protiv stare aristokratije i rojalista, a potom i glavni organizator desničarskog puča Termidora koji je zbacio Jakobinsku diktaturu, postao je �ef nacionalne policije pod buržoaskim Direktorijumom (1794-1799), a onda je nastavio da služi imperijski režim Napoleona Bonaparte u sličnom kapacitetu. Fouch� je postao sinonim za bilo koga ko može opstati u najprljavijoj političkoj situaciji, i koji posjeduje kombinaciju nemilosrdnosti, bezobzirnosti i potpunog nedostatka principa.