WSWS : Srpskohrvatski

Du�evne Bolesti I Američki San: 1. Dio

Komentar Frank-a Brenner-a
24. marta 2000

Same brojke govore o morama. Prema jednom važnom izvje�taju o du�evnim bolestima koji je nedavno izdao generalni hirurg David Satcher, glavni zvaničnik za zdravstvo u SAD, svake godine jedan od pet Amerikanaca pati od nekog du�evnog poremećaja koji se može dijagnozirati, dok polovina stanovni�tva ima takve poremećaje tokom svog života. [1] Polovina stanovni�tva! Zapanjujući broj, da se čovjeku zavrti glava: da li je izraz kao epidemija uop�te primjeran da okarakteri�e situaciju ove veličine? Međutim, iako su ove brojke užasne, one nisu tako iznenađujuće, sigurno ne nekome ko je profesionalno uključen u ovu oblast, niti, kako pretpostavljam, velikom broju običnih ljudi. Ako su rasprave koje sam imao ili čuo po ovom pitanju ne�to po čemu se možemo voditi, jedna uobičajena reakcija na ovu informaciju je: "Samo polovina?" Ne radi se samo o tome da izgleda da svako zna nekoga koje imao "du�evne probleme" ili da, sa velikim brojem zatvaranja du�evnih bolnica, du�evno bolesni ljudi (i žalost i bijeda njihovog života) su postali sve vidljiviji na ulicama; također ovih dana preovladava �iri osjećaj da ljudi vi�e nemaju mnogo kontrole (ako ikakve) nad svojim životima, i da prema tome tu ima ne�to "ludo" u vezi onoga �to im se događa.

Ima mnogo vi�e brojki u izvje�taju, a najvi�e ih je o dokazima patnje:

* du�evne bolesti, uključujući samoubistva, su uzrok broj 2 invalidnosti (definisane kao "godine života izgubljene preranoj smrti i godine života provedene sa invalidnosti određene surovosti i trajnosti"), �to predstavlja manji broj od srčanih bolesti ali zato veći od kombinovanog broja SIDE i raka;

* petina sve djece pokazuju znakove i simptome du�evnog poremećaja u bilo kojoj godini, iako samo pet posto od njih pate od "krajnje o�tećenog funkcionisanja";

* kod odraslih, između 18 i 54 godine, 15 posto pati od poremećaja usljed zabrinutosti, strahovanja i zebnje, 7 posto ima poremećaje volje i raspoloženja i ne�to vi�e od 1 posto pati od �izofrenije;

* depresija je op�ta kod ljudi od 65 i starijih�ovo je starosna grupa sa najvi�im razmjerom samoubistava, iako ovaj izvje�taj daje sumnjivu i nesigurnu utjehu da se "razmi�ljanje o samoubistvu ponekad smatra kao normalnim aspektom starosti."

Ovaj izvje�taj, dug pet stotina stranica, (Du�evno Zdravlje: Izvje�taj Generalnog Hirurga) donosi ogroman broj podataka iz zaključaka nedavnih studija. Te�ko bi bilo zamisliti �iri i opsežniji dokumenat: �to se tiče du�evnog zdravlja, on predstavlja visoko i savremeno dostignuće, na kraju 20. stoljeća. I kao �to New York Times nagla�ava, on nosi dodatnu važnost jer "stavlja izrazito vladin pečat na ove zaključke"; nada onih angažovanih je da će, poput izvje�taja generalnog hirurga o pu�enju 1964, ovaj novi izvje�taj postati potstrek za velike promjene javnog stava o du�evnim bolestima. [2] Prema tome, osnovna linija izvje�taja (da upotrijebimo sada�nji birokratski žargon) je "za akciju": iako je patnja zbog du�evnih bolesti rasprostranjena, stručno mi�ljenje o izvje�taju je da se većina ove patnje može izbjeći. Jedno od najvažnijih zaključaka ovog dokumenta je da skoro dvije trećine ljudi sa du�evnim poremećajima ne traže liječenje, iako djelotvorno liječenje već postoji. Za ovo izvje�taj nagla�ava nekoliko razloga: da jednostavno nisu svjesni da imaju poremećaj ili da se to može liječiti; strah de će ih prijatelji i familija odstraniti i osramotiti kao du�evno bolesne; i��to je bez sumnje odlučujući činilac za mnoge ljude�činjenica da oni ne mogu priu�titi liječenje jer nemaju zdravstveno osiguranje, ili osiguranje koje imaju ne pokriva du�evne bolesti.

Mijenjati stav prema du�evnim bolestima i pobolj�ati pristup liječenju su, naravno, namjere vrijedne pohvale. To �to nije za pohvalu je ono �to izvje�taj kaže (ili �to ne kaže) kako da se to postigne. On insistira da njegovi prijedlozi neće ko�tati mnogo novca; slično, on garantuje HMO-ima [zdravstvenim organizacijama�prim. prev.] i zdravstvenim osiguravajućim firmama da će povećanje tro�kova za pokriće du�evnih bolesti biti minimalno. To je glupost: ako veliki dio naroda kojima treba pomoć i koji je sada ne primaju, počnu zahtijevati liječenje, očigledno je da bi njihove potrebe mogle biti namirene jedino putem ogromnog pro�irenja usluga za du�evne bolesti, a to znači veliko povećanje u novčanim fondovima. Za�to onda ovo poricanje očiglednog? Zato �to bi se priznavanjem direktno sukobili sa ekonomskom agendom Clintonov-e administracije (koja, u slučaju da je neko proma�io poentu, neka se zna da kada se izvje�taj objavio "nije tražila veliko povećanje budžeta" da finansira bilo koju novu inicijativu za du�evno zdravlje). I �to se tiče industrije osiguranja, generalni hirurg nema moć da ih primora na promjenu pokrića dok Kongres, koji ima tu moć, te�ko da će ne�to učiniti po pitanju jednog "luksuza" kao �to je du�evno zdravlje, kada neće čak ni prstom mrdnuti da obezbjedi osnovno zdravstveno osiguranje za vi�e od 40 miliona svojih građana. Ne možete a da ne osjećate, sa ovakvim izvje�tajima, kao da je to déjà vu opet nanovo�dobronamjerna retorika, jo� nekoliko pripremljenih govora Clinton-ovaca o tome "kako osjećaju va�u patnju", i na kraju dana, ni�ta se nije promijenilo, muke i nevolje se i dalje nastavljaju.

Ali žalosno predvidljivo kao �to i jeste, to nije najuznemiravajuća stvar u vezi izvje�taja. Da makar znamo za�to je tako mnogo ljudi unesrećeno du�evnim bolestima, to bi moglo napraviti veliku razliku u shvatanju ne samo �ta je ta bolest, nego �ta je potrebno uraditi da bi se ona savladala. Vi bi ste možda očekivali da bi u jednom tako iscrpnom dokumentu kao �to je ovaj, kojem je glavni cilj da obrazuje mi�ljenje naroda i povisi svijest o ovom problemu, uzroci du�evnih bolesti bili glavni fokus rasprave. Ali to uop�te nije slučaj; umjesto toga, nama se govori: "Tačni uzroci većine du�evnih poremećaja su nepoznati." Na neki način, ova izjava je stra�nija od statistika du�evnih bolesti. Kako se ovi poremećaji mogu efikasno liječiti, a da i ne pomenemo kako ih spriječiti, ako kao prvo ne znamo �ta je dovelo do njih? I �ta je uzrok ovom neznanju na kraju stoljeća koje je doživjelo inzvanredan napredak u medicini u njenoj svakoj drugoj grani, i kada ova bolest u pitanju nije neko misteriozno novo izbijanje, već jedna bol i nesreća koja je tu već dugo vremena?

To �to je izvje�taj imao da kaže u odgovoru na ova pitanja ne daje mnogo utjehe. Prvo, on tvrdi da, dok su tačni uzroci možda nepoznati, "�iroke sile koje daju oblik [du�evnim poremećajima] su poznate: to su biolo�ki, psiholo�ki, i dru�tveno/kulturni faktori." Ali to je tako op�irno da nam to vrlo malo kaže. Koji to činioci jednog ličnog života nisu pokriveni "biolo�kim, psiholo�kim ili dru�tveno/kulturnim faktorima"? Isto tako bi mogli kazati da, "govoreći op�irno", treba samo da ste živi da bi bili du�evno bolesni. To �to mi treba da znamo je koji je faktor odlučujući; inače ćemo jo� lutati u mraku. I izgleda da smo ba� tu dospjeli kada dođe do kritičnog pitanja spriječavanja: generalni hirug priznaje da je "napredak u usavr�avanju prevencije jako spor" jer, naravno, kako možete biti efikasni u spriječavanju bolesti ako ne znate koji su njeni uzroci?

Također se treba upitati o liječenju, čak iako izvje�taj i dalje insistira da se većina poremećaja mogu uspje�no liječiti. Imajući u obzir da su uzroci nepoznati, du�evni poremećaji se defini�u putem "znakova, simptoma, i funkcionalnih o�tećenja," i to je ono �to se liječi. U medicini, ako sve �to ste u stanju napraviti je liječiti simptome, a ne bolest, to je priznanje neuspjeha, a ne znak uspijeha. Čak �ta vi�e, ako liječite samo simptome, kako onda možete biti sigurni da to liječenje ustvari ne pogor�ava stanje bolesnika? U tom pogledu, rasprostranjena upotreba krajnje jakih droga u psihijatrijskom liječenju duboko zabrinjava: izgleda da se mnogo manje brine o tome da se bolesnik izliječi, nego se on drogira i time umiruje do te mjere da prestaje da bude "problem." Izvje�taj priznaje da finansijska razmatranja ovdje igraju ulogu, i tu nije te�ko zaključiti da su droge mnogo efektivnije od psihoterapije po pitanju tro�kova, jer psihoterapija uzima mnogo vremena i zato ko�ta mnogo novaca. Droga je jedan jevtin način da se upravlja i zavodi red nad razuzdanim narodom�do jedne užasne mjere, �to je izgleda smisao ove vrste "liječenja". (To ne znači da su sve droge uvijek lo�e: kao zadnja mjera, one opravdavaju svoju ulogu, ali to �to je stra�no je stepen do koje su one postale prva mjera.)

Kao da to nije bilo dovoljno razloga za uznemirenost, izgleda da se electroconvulsive therapy elektrokonvulzivna terapija (ECT)�bolje poznata kao �ok tretman�ponovo vraća. Premda su užasne priče iz pro�losti koje su povezane sa ovom vrstom liječenja već dobro poznate, izvje�taj nas uvjerava da su se stvari promijenile i da je ECT sada bezopasan i djelotvoran. Ali to nije kako pacijenti, koji su bili podvrgnuti ovom liječenu, gledaju na to. Grupa nazvana Komitet za Istinu u Psihijatriji, koju sačinjavaju biv�i ECT pacijenti, je sa izrazom ljutnje i bijesa reagovala na preporuke generalnog hiruga, rekav�i da je izvje�taj uglavnom ignorisao dokaze �tetnih posljedica ovog liječenja, kao �to su stalni gubitak memorije i o�tećenje mozga. (Ova grupa je također navela da je 15 citata u izvje�taju o ECT-ju poteklo od "ljudi za koje se zna da imaju finansijske veze sa kompanijama koje proizvode ECT ma�ine" i da tvrdnja generalnog hiruga da moderne ECT ma�ine koriste jednu trećinu struje manje od ranijih verzija, ustvari nije istinita.) [3]

�to dublje kopate, priča postaje sve mračnija. Koliko samo mračna, vidi se iz odgovora jedne advokatske grupe (the National Mental Health Consumers' Self-Help Clearinghouse) na izvje�taj glavnog hiruga: Primjećujući da trećina svih beskućnika boluju od neke du�evne bolesti, ova grupa kaže: "U međuvremenu, jo� uvijek ima previ�e ljudi utrpanih u državne institucije za du�evne bolesti; sve se vi�e upotrebljavaju varvarski postupci nazvani elektrokonvulzivna terapija; tu je previ�e pacijenata pogre�no dijagnoziranih koji su drogirani do besvijesti; postoji ogroman broj ljudi sa du�evnim bolestima koji su natovareni dru�tvu sa vrlo malo nadgledanja i njege." [4] Da zavr�imo ovu sliku iz pakla, treba dodati da mnogi od onih koji su "natovareni" dru�tvu zavr�e u zatvoru�oko 200.000 zatvorenika, 10 posto ukupnog nacionalnog broja stanovnika u zatvoru, pate od du�evnih bolesti. [5]

Usred ovih grozota, poku�aj izvje�taja da nam objasni za�to smo jo� tako neuki o uzrocima du�evnih bolesti, pruža jedan zanimljiv međuprogram. Izgleda da trebamo kriviti Ren�-a Descartes-a. Zločin francuskog filozofa iz 17. stoljeća je bio njegovo shvatanje i poimanje uma kao potpuno odvojenog od tijela. Ovo "odjeljivanje" uma od tijela je "najavilo razdvajanje između takozvanog 'du�evnog' i 'fizičkog' zdravlja" koje je smutilo oblast du�evnog zdravlja skoro čitavo ovo stoljeće. Čak i sram koji je povezan sa du�evnim bolestima potiče dijelom "iz pogre�no upućenog rascjepa između uma i tijela kojeg je naprije predstavio Descartes." Ali bez brige: u posljednih nekoliko decenija, ovaj rascjep se napokon počeo savladavati zahvaljujući "nevjerovatnom napretku" kojeg je napravila "moderna integrativna neuronauka."

Neobično je naletiti na odjeljak u naučnom časopisu koji je povezan sa filozofijom, pogotovo u Americi, gdje su predrasude protiv teoretskog razmi�ljanja duboko ukorijenjene. Ipak, u ovom slučaju, rezultat nije ba� sjajan. Ako su filozofske �pekulacije od prije četiri stoljeća (iako od strane velikog i uticajnog mislioca) odgovorne za sada�nji ćorsokak čitave jedne grane nauke, onda to samo od sebe zahtjeva neko obja�njenje. Svaka nauka se morala boriti protiv nerazumnih, iracionalnih razmi�ljanja jedne ili druge vrste: Newton, na primjer, je proveo vi�e vremena na alhemiji nego na sili teže. Čak je i Einstein ostavio otvorena vrata božanskom stvoritelju svemira (kao �to to radi Stephen Hawking), ali ni�ta od toga nije pokorilo fiziku. Ideje ne postoje u vakuumu, i ako čitava jedna grana istrajno podržava pogre�ne ideje za tako dugo vrijeme, onda to može biti samo zbog toga �to ove ideje služe nekim drugim, nenaučnim, svrhama. Pored toga, kriviti Descarte-a je izbjegavanje [stvarnosti�prim.prev.]: stvarni problem koji stvara nevolje u polju du�evnog zdravstva nije odjeljivanje uma od tijela, nego okrutno mehaničko gledi�te koje "svodi" um na biologiju. Daleko od toga da rje�ava i razotkriva pogre�nu prirodu tog gledi�ta, izvje�taj odu�evljeno odobrava ono �to sačinjava njegovu obnovljenu verziju.

To je "moderna integraciona neuronauka" koju ovaj izvje�taj reklamira kao veliki skok prema napretku.

Njeno osnovno gledi�te je vidljivo u njenom imenu: centrira se na mozak i prema tome du�evne bolesti treba razumjeti uglavnom u biolo�kim terminima, kao bolesti mozga. Prema pisanju izvje�taja, "Mozak posreduje umnim funkcijama, koje su poremećene u du�evnim bolestima. U procesu preobražaja ljudskog iskustva u tjelesne događaje, u mozgu se odvijaju promjene u ćelijskoj građi i funkciji." Shvatite ove promjene i imaćete ključ za razumijevanje i liječenje du�evnih bolesti. Kao op�ti pristup, ni�ta nije novo u vezi toga: "ludilo je bolest mozga" je već bio osnovni princip psihologije 19. stoljeća, i op�irnije, liječenje du�evnih poremećaja kao psiholo�kih bolesti je bilo tradicionalno gledi�te psihijatrijske profesije od njenog postanka; odista, vjera u ovaj stav je do te mjere temeljna i osnovna, da je kao sveto slovo zapisana u uslov (makar u Sjevernoj Americi) da psihijatri moraju imati medicinske diplome.

Ali postoji jedan veliki problem sa ovim pristupom: za većinu du�evnih bolesti, nemoguće je naći psiholo�ki uzrok. Kao �to izvje�taj priznaje, "nema određene povrede, laboratorijskog testa, ili nepravilnosti moždanih tkiva koja mogu utvrditi [du�evnu] bolest." Znači, izgleda da većina ljudi sa du�evnim bolestima imaju normalne mozgove. I, treba dodati, ljudi čiji mozgovi nisu normalni pate od živčanih poremećaja, a ne du�evnih bolesti. I opet, to nije nikakva novost: problemi u vezi tretiranja du�evnih bolesti kao bolesti mozga su već bili očevidni početkom 20. stoljeća, �to je dovelo do radikalno drukčijeg pristupa psihologiji, a tu se istakla Freud-ijanska psihoanaliza. Stoljeće je isteklo, jedno u kojem su se razvile i usavr�ile sve vrste tehnolo�kih čudesa koja nam dozvoljavaju da ispitamo mozak kao nikada prije da bi razumijeli njegovo funkcionisanje sve do nivoa ćelija (iako je očito da je na�e poznavanje mozga daleko od iscrpnog). I ipak, koliko god da su ova otkrića bila važna za neourologiju, ona ustvari nisu napravila nikakvu razliku u liječenju du�evnih bolesti.

Za�to? Zato �to um i mozak nisu ista stvar. Naravno da ne možete imati um bez mozga, ali to ne znači da se jedno može svesti na drugo: isto je tako pogre�no ignorisati njihove razlike da bi se utvrdilo da nemaju nikakvih međusobnih odnosa. Iako mozak daje umu psiholo�ki potencijal, ostvarenje tog potencijala se može desiti samo putem osobne, međuljudske interakcije sa drugim ljudskim bićima, tj., putem dru�tva. (To je razlog za�to djeca koja su zatvorena duže vremena i li�ena takve interakcije neizbježno pate od ozbiljnih du�evnih o�tećenja.) Svesti um na [djelovanje�prim. prev.] mozga znači izbrisati temeljnu ulogu dru�tva u du�evnom razvoju. I, ako se grana du�evnog zdravstva nastavi pridržavati ovog pogre�nog redukcionizma [naklonost da se vrlo složene pojave razjasne, navodno na iscrpan način, jednostavno putem analize i opisa njihovih dijelova i sastojaka�prim. prev.] uprkos njegovom dugoročnom neuspjehu da proizvede rezultate, to onda mora značiti da tu postoji jedan moćan otpor prema ispitivanju i istraživanju ovog dru�tvenog faktora.