WSWS : Srpskohrvatski

Odgovori Radikalnom Glupaku: Jo� Jednom O Jazu Između Marksizma i Politike Protesta

Patrick Martin
12. aprila. 2000.

Sedmog marta, čitaoc ML nam je poslao pismo pod naslovom "Kako Napraviti Svijet Sigurnijim za Globalizaciju," koje kritikuje seriju članaka Nick Beams-a, člana uredni�tva WSWS-a, koji upoređuju marksističku analizu globalizacije i stanovi�te radikalne sitne buržoazije. Ovo pismo je poricalo da globalizacija predstavlja ne�to novo, ili da ima ikakav napredni aspekt, tvrdeći da je to samo moderan naziv za imperijalizam i da intelektualno ni�ta nije potrebno osim ponavljanja Lenjinove analize svjetskog kapitalizma od prije 85 godina. Beams je odgovorio na ovo pismo jednim op�irnim i pažljivo prosuđenim obja�njenjem, obavljenog 15. marta.

ML je reagovao navalom niza e-mail poruka osuđujući razne političke stavove WSWS-a. 16. marta u odgovoru na članak, "Nova Runda Pucnjava u SAD," on je optužio WSWS da podržava stav Clinton-ove administracije prema kontroli oružja. 20. marta je kritikovao članak u vezi slučaja Cynthia-e Stewart, žene iz Ohio-a koja je bila proganjana jer je fotografisala svoje golo dijete, sugeri�ući da je WSWS bio kriv zbog "krhkog reformizma" zato �to smo odbacili ove optužbe kao lažne. I na kraju, 22. marta, ML je napao na jedan članak o izborima u Tajvanu, dajući naslov svojoj poruci, dužine jednog pasusa, "WSWS Odustaje Od Pitanja Odbrane Kine Od Imperijalizma."

ML ne izrađuje jednu sistematsku ili su�insku kritiku političkog stava World Socialist Web Site-a, već ograničava svoje poruke na jednostavne optužbe. Ali u ovim kritikama se izražava jedan određeni politički stav, kojeg je važno detaljno ispitati. Gledi�te ML-a je tipično za one koji se protive nepravdama i nejednakostima profitnog sistema, ali koji ograničavaju svoju opoziciju frazama koje zvuče radikalno, pseudo-marksistički, koje nisu ukorijenjene u naučnoj analizi najbitnijih, osnovnih protivriječnosti kapitalizma.

Veoma je važno da, uprkos njegovom pretvaranju da je ultra-marksistički pravovjernik, ML nije odgovorio na marksističku analizu globalizacije koju je obradio Nick Beams. Radije nego da raspravlja ovo pitanje�centralno po razvitak socijalističke političke perspektive za 21. stoljeće�na� kritičar poku�ava da promijeni temu putem sve većih besmislenih napada. Ovo samo pokazuje da u njegovoj metodi raspravljanja, kao i u njegovom čitavom pristupu političkim pitanjima, ML nastavlja na jedan neprincipijelan, eklektičan način, tipičnim diletanatu srednje klase, a ne revolucionarnog marksiste.

U svom pismu 16. marta ML pi�e: "Pravi komunisti, u suprotnosti sa reformistima, principijelno odbacuju [zakone o�prim. prev.] kontroli oružja zato �to ne žele da se radnička klasa razoruža, dok oni koji nemaju čak nimalo namjere da ikada povedu socijalističku revoluciju, ne vide problem u tome da bouržoazija razoružava radničku klasu. U pozadini va�e obavezne retorike, očigledno je da vi niste podržaoci socijalističke revolucije, i prema tome ja bi se nadao da ćete se radije makar maknuti s puta nego da sabotirate borbu za socijalizam sa va�im pseudo-ljevičarskim pretvaranjem."

Članak WSWS-a kojeg je on napadao je opisao nekoliko nasilnih incidenata u Americi, skoro deset u toku dvije sedmice, i poku�ao da objasni ove događaje kao posljedice i ispoljavanje rastuće socijalne zategnutosti, i truljenja buržoaske kulture koja slavi nasilje i surovost. Onda su se pojavili pasusi koji su tako uvrijedili ML-a:

"Lak dostup oružju u SAD je nesumnjivo faktor koji je tome doprinio. Prema izjavi Ministarstva za Pravdu i Nacionalnog Udruženja Naoružanih, smatra se da između 65 miliona Amerikanaca posjeduje između 200 do 225 miliona vatrenog oružja, skoro jedno za svakog mu�karca, ženu i dijete."

"Međutim, poziv Bill Clinton-a i ostalih za strožiju kontrolu oružja, odjekuje sve praznije sa svakim novim tragičnim incidentom. Demokrati su iskoristili parolu za kontrolu oružja sa namjerom da, kao �to je jedan od njih izložio, 'pitanje kriminala naprave pitanjem Demokrata'�t.j., da dobiju kratkotrajnu glasačku prednost i da odvrate pažnju naroda od ispitivanja socijalnih uzroka sve većeg broja tragičnih i nasilnih navala."

Očigledno je da ovi pasusi ne oslovljavaju pitanje op�te kontrole oružja, već cinizam sa kojim su Demokrati i Clinton objeručke prihvatili ovu parolu. A �to se tiče pozivanja na rasprostranjenost oružja, da li ijedan ozbiljniji posmatrač američkog dru�tva može da porekne da je pristup oružju, uračunavajući poluautomatsko i automatsko oružje, "faktor koji doprinosi" talasu masovnih ubistava na radnim mjestima, �kolama i drugdje?

Postojeći pristup oružju nije glavni uzrok ovog nasilja. Mi se suprotstavljamo onima, kao Clinton, koji podržavaju kontrolu oružja kao odvraćanje pažnje od razmatranja osnovnih socialnih uzroka. Ali bez obzira na to, činjenica je da iste napetosti postoje, manje vi�e na istom stepenu, u ostalim industrijalizovanim kapitalističkim zemljama, kao Engleska, Njemačka, Francuska, Japan itd, a da ne uzimaju oblik ovakvih krvavih obračuna. Čak i Kanada, zemlja čije su socijalna su�tina i istorija usko povezane sa SAD, ima značajno manju stopu takvih ubistava, djelimično zbog ograničenja u posjedovanju vatrenog oružja, a posebno posjedovanju automatskog i poluautomatskog oružja.

ML-ova tvrdnja, da je kontrola oružja zavijera da se razoruža radnička klasa, je jedno veliko radikalno pretvaranje. Kao �to smo ranije pokazali, prepreka socijalnoj revoluciji u SAD nije nedostatak oružja, već nedostatak političke svijesti. Radnici u Rusiji nisu imali neke zalihe oružja kada su ostvarili najveću revoluciju u istoriji, oktobra 1917. Oni su se naoružali putem političke borbe među vojnicima u ruskoj armiji, koju je vodila Bolj�evička Partija. Nasuprot tome, američka radnička klasa je najnaoružanija na svijetu. I pored toga, nigdje se radnički pokret nije pokazo tako nesposobnim, po pitanju odbrane zaposlenosti, životnog standarda i osnovnih demokratskih prava protiv napada poslodavaca i vlade, nego u SAD. I nigdje nisu dru�tvene zategnutosti proizvele toliko izbijanja naizgled besciljnog nasilja, obično namjerenog prema drugim radnicima, ili poslovođama, direktorima, itd., koje ostavljaju čitav sistem netaknutim.

ML pati ba� od iluzije, koja je tako tipična u amerčkoj kulturi, da je sila per se rje�enje za političke probleme. U korporativno kontrolisanoj masovnoj mediji, ovo uzima oblik polu-pornografske začaranosti sa osobnim nasiljem u filmovima i na televiziji, i sa otvorenim slavljenjem državnog nasilja, bilo da je to vojna akcija u inostranstvu ili akcije policije na ulicama američkih gradova. U umovima sitne radikalne klase, iste iluzije se izražavaju u idiotskoj i anti-marksističkoj izreci predsjednika Maoa da "politička sila proizilazi iz pu�čane cijevi."

U stvarnosti, kao �to je Engels tako briljantno objasnio u Anti-Dühring, ekonomija, a ne okrutna sila, je osnova klasne borbe u političkom životu. Sa političkom svijesti, američka radnička klasa bi bila u jakoj poziciji da vodi borbu protiv vladajuće klase, sitne i prepla�ene manjine koja je potpuno izolovana od �irokih masa. Bez političkog razuma i političke borbe radnici nisu u stanju da brane svoje klasne interese, bez obzira koliko vatrenog oružja imaju na raspolaganju.

Sljedećeg e-mail-a na�eg kritičara, u vezi slučaja Cynthia-e Stewart, se možemo lak�e rije�iti. Stewart je vozač autobusa u Ohio-u, koja je uslikala hiljade fotografija njene rastuće kćeri, uključujući nekoliko u kojima dijete nije bilo obučeno. Kada je jedan kotur filma bio odne�en na razvijanje, tehničar ga je predao lokalnoj policiji, koja je uhapsila Stewart-ovu i optužila je zbog pornografije. Članak u WSWS je osudio sudski progon Stewart-a kao otvorenu cenzuru potstaknutu od strane ultra-desničara i kri�ćanskih fundamentalističkih elemenata.

ML optužuje WSWS zbog ukazivanja da su optužbe protiv Stewart-ove bile lažne i da slike ni u kom slučaju nisu nepristojne. On pita, "A �ta ako su slike BILE 'pornografske?' Da li bi vi onda odustali od obrane Cynithia-e Stewart? U najboljem slučaju va� stav je liberalan, a u najgorem, ekonomski. Tipičan va�em krhkom reformizmu."

Ova kritika pokazuje da se ML malo ili uop�te ne brine za stvarnu sudbinu Cynthia-e Stewart, žene radničke klase koja je suočena sa zatvorom i gubitkom starateljstva svoga djeteta. Za�to takvo kavaljerno držanje? Za�to Gospođa Stewart ne bi trebala imati efektivnu odbranu protiv ovakve zlobne i osvetničke optužbe?

Izgleda da se podrazumijeva da ML preporučuje da socijalistički pokret ne bi trebao da osuđuje dječiju pornografiju, ili čak i podržava takvu aktivnost kao pozitivnu. Bilo bi vrijedno obratiti pažnju na to da je Spartacist League, organizacija čije stavove ML izgleda da dijeli po mnogim političkim pitanjima, javno podržavala grupu koja se zove Čovjek-Dječak Ljubavno Dru�tvo, koja brani seksualno zlostavljanje djece.

Ovo samo pokazuje ogroman jaz između pretvaranja radikalnih pseudo-socijalista i pokreta koji se stvarno brine za odbranu radničke klase. Dječija pornografija je upletena u brutalno izrabljivanje djece radi profita. Djeca su, zbog njihovih godina i nedostatka iskustva, nesposobna da daju istinski razumni pristanak za seksualnu aktivnost. Socijalistički pokret osuđuje i odbija dječiju pornografiju kao i sve ostale zločine počinjenih od strane sistema profita. Zbog toga to za nas nije stvar ravnodu�nsti da Cynthia Stewart nije upletena u dječiju pornografiju. Ona je uslikala svoje dijete zbog materinske ljubavi i ponosa, a ne da zaradi novac ili da zadovolji jedan nezdravi seksualni nagon.

I na kraju, 22. marta, u odgovoru na članak, "Rezultat Glasanja U Tajvanu Donosi Političku Nestabilnost U Zemlji I Van Nje," je doveo do o�trog verbalnog napada koji sadrži samo jedan pasus: "Briljatno djelo! Moglo je da se pojavi i u New York Times-u, ali ne, ono je do�lo iz tobožnje (socijalističke-Ha!) organizacije koja odbija da priđe na stranu ne-imperijalističke Kine pred mogućim imperijalističkim vojnim napadom. Od vas mi se povraća!"

ML možda i vjeruje da zadaje o�tre udarce sa svojim pogrdnim i polupismenim komentarima, ali on samo pokazuje da njegove političke ideje nemaju apsolutno ni�ta sa marksizmom. Njegov jezik je namjerno nejasan: po njegovim riječima, WSWS "odbija da bude na strani ne-imperijalističke Kine." �ta ovo tačno znači? Kina nije u ratu sa SAD, niti SAD prijete da će vojno napasti Kinu. Stvar je u tome da vlada u Pekingu prijeti da će upotrijebiti vojne snage da zauzme Tajvan i da ga ujedini sa kontinentalnom Kinom, dok vlada SAD prijeti intervencijom protiv takve akcije.

U slučaju rata između SAD, najjače imperijalističke zemlje, i Kine, marksistička politika revolucionarnog defetizma, koju su razradili Lenjin i Trocki, znači da se socijalisti u SAD moraju suprostaviti svojoj vladi i poku�avati da politički mobiliziraju radničku klasu protiv rata. Ali ni u kojem slučaju ne nalaže da socijalisti moraju podržavati vanjsku politiku Kine ili nasilno pripajanje Tajvana od strane pekin�kog režima.

WSWS i Partija Socijalne Jednakosti [u SAD�prim. prev.] su se suprostavili američkom ratu protiv Iraka 1990-91. i bombardovanju Srbije 1998. Ali ova principijelna opozicija imperijalizmu nije podrazumijevala političko podržavanje Sadama Huseina ili Slobodana Milo�evića ili pomaganje njihovih vojnih akcija, kao pripajanje Kuvajta od strane Iraka ili anti albansku represiju na Kosovu. Isti stav se održava na odnose između Kine i Tajvana.

Socijalistički stav prema Kini i Tajvanu počinje sa klasnom procjenom kineske države. ML označava kineski režim kao "ne-imperijalistički," formulacija koja ne samo da izbjegava, već je potpuno besmislena sa stajali�ta marksizma, koji takvim pitanjima pristupa istorijski.

Početkom 20. stoljeća Kina je bila jedna ugnjetavana zemlja raskomadana od strane imperijalističkih sila u zone uticaja i "ustupanja prava" uključiv�i Tajvan, kojim je vladao Japan od 1895 do 1945. Revolucija 1949. je uspostavila Narodnu Republiku, staljinistički režim pod kojim su se dogodile serije transformacija svojinskih odnosa. Na početku, država je garantovala privatno vlasni�tvo; nakon toga su sva industrija i trgovina bili nacionalizovani, a isto tako i zemlja; od 1978. privatno vlasni�tvo se postepeno uspostavilo u svim ovim oblastima, dok se posljednji dijelovi državne industrije pripremaju za privatizaciju ili potpuno zatvaranje. Usred svih ovih promjena, jedna stvar je ostala nepromjenjiva: radnička klasa je bila sistematski isključena iz političke vlasti i svako ispoljavanje nezavisne akcije radničke klase se nemilosrdno suzbijalo.

Revolucija 1949. nije uni�tila kaptalističku klasu; nego je ona emigrilala, i pre�la sa kontinenta na Tajvan, Hong Kong, Singapur, Indoneziju, Tajland i druga mjesta kineske dijaspore oko pacifičkog kruga. U posljednjih 20 godina do�lo je do ogromnog povratka kineskog kapitala u domovinu, i izbijanje nove kapitalističke klase u samoj Narodnoj Republici, koja je sastavljena od tri dijela: kćeri i sinova vladajuće staljinističke birokratije; Kineza iz inostranstva koji donose nazad kapital uz ohrabrenja Pekinga; i domaćih poduzetnika koji su se uzdigli stvaranjem kapitalističkih odnosa, pogotovo na jugu i primorskim područjima.

Marksista, ne kao ML, mora uzeti u obzir ovo ogromno �irenje kapitalističke klase u Kini i analizirati nove međudržavne političke i strate�ke odnose koji se razvijaju na Dalekom Istoku u 21. stoljeću. Na kraju krajeva, analiza vanjske politike Kine izražava interese ove dominatne dru�tvene klase, koji se posreduju putem političkih okr�aja među sljedbenicima Maoa i Deng Žaopinga, koji nastoje da sačuvaju svoje vlastite položaje u državnom aparatu, i čak �ta vi�e, na kormilu privatne industrije.

Zato je važan sporazum između Pekinga i Britanije, vjerno uspostavljen, da bi se održao status Hong Konga kao slobodnog kapitalističkog entrepôt stovari�ta poslije povratka teritorije kineskoj nadležnosti 1997. Kineska država je obećala engleskom imperijalizmu da će �tititi kapitalizam u Hong Kongu, a tako i radi. Sličan proces se poduzima sa Macao-om kojim vlada Portugalija.

Peking je ponudio istu pogodbu "jedne zemlje, dva sistema" Tajvanu, premda, ako kažemo istinu, tu ne postoje "dva sistema", nego samo jedan�kapitalistički�koji sada gospodari na kontinentu i na ostrvskoj republici. Aneksija Tajvana Kini pod sada�njim okolnostima ne bi predstavljala pro�irivanje Revolucije 1949. i ne bi uključivala promjene u odnosima privatnog vlasni�tva ili dru�tvenog položaja tajvanske kineske kapitalističke klase.

Međutim, za tajvanske mase, a pogotovo za radničku klasu, pripojavanje Kini bi značilo nove napade na njihova demokratska prava i restauracija vladavine žandarske države koja je decenijama preovladavala pod Kumintangom i koja je tek nedavno bila opu�tena. Važno je se prisjetiti da Peking nikada nije ozbiljno nastojao da pripoji Tajvan za vrijeme diktature Kumintanga. Ali danas, jedna od glavnih briga kineskih staljinista je da je opu�tanje političke kontrole u Tajvanu dalo lo� primjer i da bi to moglo dovesti do sličnih zahtjeva u kontinetalnoj Kini. To je razlog ponovne želje da preuzmu kontrolu nad ostrvom i da ugu�e svaki politički nemir među tajvanskim masama.

Prema tome, pod sada�njim okolnostima, napad kojeg izvodi Kina da bi spriječila tajvansku objavu nezavisnosti i da bi ponovo priključila ovo ostrvo Kini ne bi imao ikakav progresivni karakter i ne bi zaslužio ikakvu podr�ku od strane socijalista, mada ML očigledno vjeruje suprotno. Takav rat bi predstavljao borbu između dvije nacionalističke klike, jedna u Tajvanu a druga u Pekingu, koje sebe baziraju na kapitalističkim trži�nim odnosima.

Niti je slučajno da bi kineska invazija Tajvana prouzrokovala opasnost jednog daleko �ireg ratnog požara koji bi vjerovatno doveo do upotrebe nuklearnog oružja od strane Kine i SAD. Kada se uzme u obzir potpuno korumpirani i reakcionarni karakter kineskog režima, čija je politika potpuno bazirana na odbrani kapitalističkih svojinskih odnosa i vlasti kineske birokratije, radnička klasa internacionalno ne bi smjela Pekingu povjeriti sudbinu čovječanstva.

Već dugo vremena je kineska staljinistička birokratija napustila čak i retoričko pomaganje u borbi protiv imperijalizma. Skoro dvije decenije, od dobro poznatih sastanaka 1971. između Nixon-a i Maoa, Peking je bio u slozi sa vanjskom politikom SAD za vrijeme Hladnog Rata protiv Sovjetskog Saveza. Kinesko oružje i pomoć se davala fa�istima i antikomunističkim silama, od Jonas Savimbi-ja u Angoli do "kontra�a" u Nikaragui te mudžahedina u Afganistanu. Čak je Kina vodila i rat protiv Vijetnama 1979. po uputstvu SAD.

U deceniji poslije zavr�etka Hladnog Rata, počeo se pojavljivati novi �ablon međudržavnih odnosa, kojeg kritičari poput ML-a koji ne razmi�ljaju, uop�te ne uzimaju u obzir. Sukob između SAD i Kine ne treba gledati kao povratak na Hladni Rat, uprkos fantazijama jednog Jesse Helms-a ili ML-a, koji su među posljednjim ljudima na planeti koji vjeruju da Peking, na neki način, jo� uvijek ima neke veze sa komunizmom. Nego je to početak novog perioda strate�kih sukoba između glavnih kapitalističkih sila.

Upravo ovdje nam je potreban Lenjinov Imperijalizam, ali ne kao biblijski tekst, već kao istorijski konkretna analiza globalnih tendencija u kapitalizmu, tendencija koje se jo� jednom, poslije dugačkog prekida usljed Hladnog Rata, ponovo pojavljuju. Sukobi između glavnih kapitalističkih sila, zbog trži�ta, kontrole sirovina i izvora jeftine radne snage, dominacije nad teritorijama, na kraju prijete konačno izbijanje trećeg svjetskog imperijalističkog rata. Takav vojni sukob, vođen od sila koje su naoružane visokom tehnikom i nuklearnim oružjem, bi prijetio samom opstanku čovječanstva.

Stavovi koje predlaže ML, u njegovom prvom napadu na WSWS analizu globalizacije, i njegova tri posljednja pisma, imaju zajedničke crte u formalnosti i neistorijskoj metodi koja predstavlja karikaturu marksizma i nedostatak interesovanja u osnovne istorijske probleme radničkih pokreta, problema rukovodstva i političke svijesti. Razvijanje jednog internacionalnog socijalističkog pokreta zahtjeva, kao prvo i najbitnije, političko obrazovanje naprednih radnika i njihovo usvajanje duge istorije borbe za marksizam protiv raznih oblika pseudo-revolucionarnog radikalizma, čiji je primjer ML, koji upotrijebljava super-zagrijanu retoriku sa najgrotesknijim oblicima oportunizma.