Propadanje Njemacke Socijal Demokratske Partije
Peter Schwarz
12. novembra 1999.
Ovaj uvodnik je iza�ao u novembar-decembar izdanju Gleichheit-a, časopisa World Socialist Web Site-a na njemačkom jeziku.
Gubitak podr�ke koju je pretrpila vladajuća koalicija Socijal Demokratske Partije (SPD) i Zelene Partije u njihovoj prvoj godini na vlasti, je jedinstven u poslije-ratnoj istoriji Njemačke. Katrastofalni gubici u evropskim i lokalnim izborima, i sedmične demonstracije dr�avnih slu�benika, penzionera, nezaposlenih i poljoprivrednika, su pokazali ogroman stepen do kojega se vlada diskreditovala za svega nekoliko mjeseci vlasti.
�ta je uzrok ovome? Da li je to splet jedinstvenih okolnosti, ili to izra�ava dugoročnu tendenciju? Da li zavr�etak dvadesetog stoljeća, kojeg su neki proglasili "socijal demokratskim stoljećem", također znači kraj socijal demokracije?
Poku�aji da se problem pripi�e samo "vanjskom izgledu" vlade, se te�ko mogu shvatiti ozbiljno. Takve procjene dolaze od novinara, ekonomskih govornika i političara koji su pro�le godine odu�evljeno govorili o premijeru SPD-a Gerhard Schroder-u, i njegovoj priči o "neue mitte" (novom centru), ali su kasnije bili uvrijeđeni kada su uvidjeli da je vlada pobijedila na izborima uglavnom zato �to je obećala socijalne reforme. Od tog momenta oni su neumorno osuđivali vladu zato �to nije prekinula svoja izborna obećanja mnogo ranije. Oni smatraju glasače kao omamljenu, otupljenu, krajnje prilagodivu masu, i svode svako političko pitanje na problem odnosa sa narodom � 'public relations'.
Oni koji govore da je u pitanju razočarenje glasača, koji su se nadali boljoj socijalnoj pravdi od nove vlade, koja je odgovorna za propadanje SDP-a i Zelenih, su bli�e istini. Od kada je dao otkaz kao partijski predsjednik SDP-a, Oskar Lafontaine se postavio kao tumač ovih stavova. On optu�uje svoga nasljednika, Schroder-a, da vodi partiju krivim putem, i insistira da Schroder ne razumje "kako i za�to smo pobijedili u federalnim izborima". Međutim, Lafontaine sa te�koćom obja�njava za�to je tako dugo podr�avao Schroder-a, i za�to je njegov jedini odgovor bio samo da da otkaz na svoje političke polo�aje.
Činjenica da je Lafontaine, uprkos tome, dirnuo u ranjivu tačku, se pokazala u studiji Allensbach Instituta, koji je politički vrlo blizu Kri�ćanskih Demokrata. Studija zaključuje da tu ne mo�e biti govora o tome "da su klasične socijalne demokratske ideje van mode u narodu. Dr�ava sa jakom socijalnom za�titom, dru�tvena mre�a i ideali o jednakosti, su visoko cijenjeni u narodu....Relativna većina naroda je ubijeđena da se zemlja mo�e bolje razvijati, ne samo kada su prilike svima jednako dostupačne, nego i onda kada se tra�i jednakost ishoda i rezultata. Rastuća kritika prema vladi se ne mo�e pripisati činjenici da su klasična socijal demokratska shvaćanja izgubila svoju atrakciju kod naroda."
Na kraju krajeva, izjave Lafontaine-a ne obja�njavaju dublje uzroke propadanja Socijal Demokrata. On podrazumijeva da bi vraćanje izbornim obećanjima SPD-a od pro�le godine, ili politici vlade iz prvih mjeseci na vlasti, rije�ilo krizu. On ograničava ovaj problem na odbranu SPD programa, i sebe predstavlja kao njegovog za�titnika, dok optu�uje Schroder-a da je pre�ao u kamp neo-liberalizma. Za Lafontaine-a, pitanje da li je sam Schroeder proizvod socijal demokratskog programa, se uop�te i ne postavlja. Ako se uzme u obzir kriza u SPD-a u svijetlu njene istorije, brzo postaje jasno kako su la�ne i varljive Lafontaine-ove koncepcije.
Koncem pro�log stoljeća SPD je bila uzdrmana polemikom koja se pokazala odlučnom za njen dalji razvoj. To je zapisano u istoriju kao "revizionistička rasprava". To se ticalo pitanja da li se funkcija socijal demokrata sastoji (po riječima Roze Luksemburg) od "jalovog poku�aja da poprave kapitalistički poredak" ili "klasne borbe protiv tog poretka, da bi se on uni�tio".
Teoretski, revizionisti koji su zastupali stav za pomirenje sa postojećim dru�tvenim poretkom, su bili u manjini. Oni su redovno bili nadglasavani na partijskim kongresima. Ali je partijska aktivnost radila u njihovu korist, i na kraju su oni osvojili prednost.
Aktivnost SDP-a se neminovno kretala unutar okvira postojećeg poretka. Prilika da se ta prepreka prevrne u juri�u ili da se osvoji neprijateljski polo�aj, se nikada nije ukazala u carstvu Kaiser Wilhelm-a. Socijal demokrati su se ograničili na pro�irenje partijskog uticaja putem upornog, detaljnog rada. Ovo je oblikovalo karakter, i iznad svega, psihologiju njihovog brzo-rastućeg rukovodstva.
Kada je izbijanje prvog svjetskog rata 1914. iznenada suočilo SDP sa dvije mogućnosti, tj., ili da brane svoje političke principe i preuzmu stav protiv rata, ili da se prilagode pro-ratnoj euforiji, oni su se odlučili za ovo posljednje�i glasali su u parlamentu da odobre Kaiser-u njegove ratne kredite. Parlamentarna grupa je to opravdala ovim riječima: "Kultura i nezavisnost na�e sopstvene zemlje se mora zagarantovati. Kada dođe do opasnosti, mi nećemo zapostaviti Domovinu."
"Kultura" je u to vrijeme bila pruska vojna čizma; "nezavisnost" je značila mr�nju prema Francuzima i �elja za kolonijalnim posjedima; "Domovina" su bile njemačke kompanije Krupp, AEG i Deutsche Bank.
Otrijeznuti ratom, milioni radnika su idućih godina prekinuli sa SPD-om i okrenuli se prema Njemačkoj Komunističkoj Partiji (KPD), od koje su očekivali da sru�i kapitalistički poredak. Oni su bili gorko razočarani kada je KPD bila uvučena u izopačenost i degeneraciju Sovjetskog Saveza i onda, pod rastućim uticajem staljinizma, �alosno propala u toj namjeri da sru�i kapitalistički poredak.
�to se tiče SPD-a, ona nije odustala od zahtjeva za "odbranu Domovne". Od tada su njeno naličje i stav bili oblikovani mje�avinom patriotizma, vjere u vlast, ljubav prema redu, kombinovano sa histeričnim strahom od bilo kakve intervencije odozdo od mase naroda. Oni su reagovali daleko jače na optu�bu konzervativne desnice da su oni "zabili no�" njemačkoj armiji u leđa, nego od negodovanja gladnih masa. Oni su i�li tako daleko da su napravili pakt sa Reichswehr-om (imperijalnom armijom) i reakcionarnim Freikorps-ima (dobrovoljcima) da ugu�e revolucionarne ustanke u poslije-ratnom vremenu, i 1919. ubiju revolucionarne vođe�Rozu Luksemburg i Karl Liebknecht-a. Njihova dru�tvena baza se sastojala od vladinih funkcionera, administrativnih slu�benika i privilegovanijih radnika, koji su se identifikovali sa dr�avom i Domovinom, i koji su gledali na svaku opasnost postojećem poretku kao prijetnja samim njima.
SPD je odgovorila na uspon Nacista jo� većim pribli�avanjem dr�avi. Oni su podr�ali Bruening-ove vanredne mjere i izglasavanje Hindenburg-a za Reichspraesident-a, koji je potom imenovao Hitlera za kancelara. "Masovna partija, koja predvodi milione, dr�i do stava da pitanje o tome koja će klasa doći do vlasti u sada�njoj Njemačkoj, koja je potresena do temelja, ne zavisi od borbene moći njemačkog proletarijata, niti od juri�nih fa�ističkih �ok trupa, čak ni od članova Reichswehr-a, nego od toga da li u predsjedničke dvore treba postaviti čisti duh Ustava Weimar-a (usporedo sa potrebnom količinom kamfora i naftalina)," pisao je Leon Trocki, karakteri�ući stav SPD-a.
Poslije drugog svjetskog rata, partija je sebe tako lo�e diskreditovala da su čak i Saveznici smatrali njen ponovni uspon nevjerovatnim. "Mnogi njemački radnici očigledno krive socijal demokratsku politiku ubla�ivanja, smirivanja Weimar Republike za uspon Nacista, i iz ovog razloga izgleda da ne �ele njihov povratak na vlast," zapisano je u jednom dokumentu američke vlade 1944.
Međutim, Saveznici nisu računali na tvrdoglavost SPD-a, koja je bila posebno utjelovljena u ličnosti Kurt Schumacher-a, prvog poslije-ratnog predsjednika partije. Invalid čije je zdravlje bilo naru�eno poslije 10 godina u koncentracionim logorima, Schumacher je �rtovao svoj �ivot za obnovu partije. Strastan patriota i antikomunista, Schumacher je shvatio da je on čuvar njemačkih interesa protiv Saveznika. On je dao odlučujući doprinos u uspostavljanju njemačke dr�ave poslije rata, spa�avajući sve �to se moglo od starog Reich-a. On je spriječio svaku obnovu i uspostavljanje odnosa između SPD-a i KPD-a, suprotstavljao se pomicanju poljsko-njemačke granice prema zapadu do linije koju prave rijeke Oder i Neisse, i govorio u korist "jake, centralne dr�avne vlasti".
U početku, najvi�e koristi od njegove upornosti su imali konzervativci, koji su dali prva tri federalna kancelara�Konrad Adenuer, Ludvig Erhard i Kurt Georg Keisinger. Tek 1960. SPD je po prvi put do�la do vlade, na talasu protesta omladine i radničke klase. Oni su 1966. postali mlađi partneri u "velikoj koaliciji" na čelu sa Kri�ćanskim Demokratskim Savezom i Kri�ćanskim Socijalnim Savezom. Onda je 1969. Willi Brandt postao prvi SDP kancelar u "maloj koalicijskoj" vladi u Slobodnoj Demokratskoj Partiji.
U Brandt-vom dobu, SPD se najvi�e pribli�ila ostvarenju cilja za koji se borila, "ekonomije socijalnog tr�i�ta", tj., reformističke politike postavljanja određenih ograničenja na kapitalističko tr�i�te, u interesu klasnog mira i dru�tvene saglasnosti. Plate i socijalna pomoć su se povećale, dr�avni programi u oblastima �kolstva, socijalne za�tite i zdravstva su se pro�irili. Buntovnička omladina je na�la posla u dr�avnoj slu�bi i �iri dru�tveni slojevi su dobili pristup unverzitetima. Ali čak i u ovom vremenu, zabrinutost o dr�avnoj vlasti i redu je dominiralo razmi�ljanja SPD-a. Ovo se pokazalo u njihovom podr�avanju vanrednih zakona i naredbi Berufsverbot-a, koji su zabranili zaposlenje "radikala" u dr�avnoj slu�bi.
Gledano unatrag, ovaj period na mnogo načina predstavlja jedan izuzetak. Pobolj�anje socijalnog polo�aja donjeg dru�tvenog sloja se mogao manje pripisati incijativi SPD-a, nego internacionalnoj ofanzivi radničke klase, kojoj se čak i konzervativnije vlade u drugim zemljama nisu bile u stanju suprotstaviti. Osim toga, ovaj period se podudara sa krajem poslije-ratnog ekonomskog uspona, u kojem su prije svega profitirali veliki biznisi. Bez direktnog ugro�avanja djelovanja kapitalističke ekonomije, postojao je određeni prostor i mogućnost za manevre u raspodjeli dru�tvenog bogatstva.
Sa navalom internacionalne ekonomske krize i recesije u početku 70-tih, pozivi za prekid sa ovom politikom su postajali sve glasniji, i SPD se njima prilagodila. Brandt-a, koji se pokazao nemoćnim da obuzda očekivanja koja su mu �iroke mase birača postavile, je zamijenio Helmut Schmidt kao vođa SPD-a i kancelar 1975. Schmidt je usvojio pravac o�trih i strogih ekonomskih mjera, podigav�i stepen nezaposlenosti. Ovu politiku je nastavio njegov nasljednik, vođa Kri�ćanskih Demokrata Helmut Kohl, od 1982. pa nadalje. Danas su posljedice toga preko 4 miliona nezaposlenih i osiroma�enje �ireg dru�tvenog sloja, sa nagomilavanjem sramotnog nivoa bogatstva na vrhu dru�tvene ljestvice.
Pod predsjedni�tvom Oskar Lafontaine-a, SPD je opet uspjela da usmjeri potrebu za socijalnom pravdom koja se na�iroko osjeća, u svoju vlastitu korist, dostigav�i vrhunac pro�le godine u pobjedi SPD-a na izborima. Ali od samog početka, očekivanja da je glasanje značilo povratak na politiku reformi iz ranih 70-tih, su bila građena na pijesku. Čitav internacionalni poredak se temeljito promijenio od Brandt-ovog vremena. Ekonomski �ivot kontroliraju tranznacionalne korporacije i financijske ustanove, koje obilje�avaju politički �ivot sa svojim �igom.
Tradicionalna socijal-demokratska reformistička politika nije u stanju da se suprostavi koncentrisanoj moći kapitala. U namjeri da se ovome suprostavi, potrebno je pokrenuti masu naroda protiv preovladavajuće strukture vlasti i svojine. Partija kao �to je SPD, koja je decenijama branila bour�oasko uređenje, niti je u stanju, niti �eli da poduzme takvu borbu.
Sada�nja kriza SPD-a izra�ava činjenicu da je put kojim je ona po�la prije 85 godina dostigao svoj svr�etak. Lafontaine postavlja mnoge opravdane kritike protiv Schroder-a, ali njegovo vlastito shvatanje stoji potpuno u granicama tradicionalnog socijal demokratskog stava. To �to njega nagoni, dok on pi�e, je strah da "radikalne partije mogu osvojiti prednost" ako socijal demokratske vlade Evrope ne pru�e alternativu politici neo-liberalizma.
Za radničku klasu, propadanje SPD-a postavlja na dnevni red izgradnju nove političke partije zasnovane na internacionalnim i socijalističkim principima koje je SPD napustila skoro prije sto godina.