Pogoršano Stanje U Radnoj Americi
Nick Beams
21 januar 1999
Predsjednik SAD-a Bill Clinton je, u govoru što ga je dao ekonomskom klubu u Detroitu ranije ovog mjeseca, pozdravio sniženje nezaposlenosti sa izjavom da je ekonomija sada "rastuća plima koja uzdiže sve lađe." Ova fraza je označila povratak tvrdnji koju je Kennedy izrekao na početku 1960-ih, na vrhuncu poslije-ratnog rasta ekonomije, kada je stvarno izgledalo da su ekonomski rast i povećani profiti išli uporedo sa rastućim životnim standardom za porodice radničke i srednje klase.
Decenija 1980-ih, koja se završila recesijom u početku ove decenije, je doživjela drugačiji ekonomski proces: povećani profiti firmi su bili praćeni padom stvarnih plata i porastom socijalne nejednakosti. Ali na kraju recesije 1992, branitelji profit sistema su tvrdili da, sa postepenim padom nezaposlenosti i razvojem "nove ekonomije", zasnovanoj na informativnoj tehnologiji i kompjuterizaciji, životni standard će opet početi da raste.
Novi izvještaj izdan ovog mjeseca pokazuje da je ovaj scenario neistinit. Stanje Radne Amerike 1998-99, posljednji u dvogodišnjoj seriji izdanja Instituta Ekonomske Politike (Economic Policy Institute), pokazuje ne samo da se tendencije koje su se pojavile u 1980-im nastavljaju, već da su se razvile i nove društvene bolesti.
Istraživanje je pokazalo da uprkos povećanja stvarnih plata za 2,6% od 1996, srednje plate su bile i dalje ispod njihovog nivoa od 1989, i tipična porodica je trebala raditi više samo da bi održala životni standard.
Prema izjavi u štampi od strane IED: "Kada postavimo sadašnji ekonomski porast u istorijski kontekst, studija pokazuje da se životni standard većine radničkih porodica nije oporavio od recesije početkom 1990-ih, niti su njihove plate išle uporedo sa porastom produktivnosti. Porast plata koji je ostvaren u porodicama srednje klase je uglavnom prouzrokovan povećanjem radnih sati--dodatnih šest sedmica godišnje od 1989--da bi nadoknadili dugoročno pogoršanje plata. Ekonomska stvarnost kojom je suočena tipična američka porodica 1990-ih uključuje, porast radnih sati, zastoj ili sniženje zarade, i manje sigurne poslove koji nude manje koristi.
"Nove grupe radnika su doživjele pad zarada 1990-ih, uključujući nedavne fakultetske diplomce, mnoge iz informacione tehnologije i druge kancelarijske službenike. Žene radnice u srednjem i gornjem dijelu raspodjele dohodka, čije su stvarne zarade znatno porasle 1980-ih, su doživjele nagli pad 1990-ih."
Ovi zaključci su izraženi u nizu statističkih podataka. Zarade koje su podešene za inflaciju od srednje plaćenih radnika u 1997. su bile 3,1% niže nego u 1989. Za vrijeme 1989-97. stvarne zarade srednje plaćenih radnika su padale brže (-0,4% godišnje ) nego u razdoblju od 1979-89 (-0,2% godišnje). Zarade srednje plaćenih muških radnika su bile niže u 1997. za 6,7% nego u 1989, dok su srednje zarade za žene porasle za samo 0,8% u 1990, u poređenju sa rastom od 5,7% u prošloj deceniji.
Jedno od najvažnijih otkrića se odnosilo na nivo početnih plata. Između 1989. i 1997, stvarne satne zarade za ova mjesta su pale 7,4% za muškarce, a 6,1% za žene. Suprotno izlaganju da je pad zarada rezultat nedovoljnih kvalifikacija, muški diplomci sa iskustvom od jedne do pet godina su doživjeli pad zarada od 6,5% i 7,4% za žene.
U isto vrijeme, razlika između zarade prosječnog radnika i glavnog rukovodioca se i dalje povećala. Tipični glavni rukovodioc je 1965. zaradio 20 puta više nego prosječni radnik u proizvodnji; 1989. taj odnos se povećao na 56, penjući se na 116 u 1997.
Jedan od faktora u sporom rastu zarada je bilo povećanje profita u firmama u 1990-im. Da su profiti rasli po normalnim istorijskim nivoima tokom 1990-ih, onda je satna naknada (zarade i druge naknade) mogla biti oko 7% viša u 1997. nego što je ustvari bila.
Istraživanje je otkrilo da su sveukupni porodični prihodi bili karakterizovani sporijim rastom i većom nejednakosti, sa prosječnom porodičnom zaradom za 1.000 dolara (2,3%) manjom u 1996. nego u 1989, zadnjoj godini vrhunca biznis ciklusa prije recesije početkom 1990-ih. Ni u jednom prošlom biznis ciklusu, studija je zapazila, nije se desilo da je faza obnove trajala tako dugo a da prihod tipične porodice nije prevazišao vrhunac koji je postigla u prethodnom vrhuncu.
"Mlade porodice," izjavila je, "su posebno teško pogođene sa opšte sporim rastom porodičnih zarada i sve širom nejednakosti." Jedno istraživanje kroz generacije pokazuje da su sadašnje grupe mladih porodica počele sa nižim zaradama i postizale manje poraste zarada dok su se približavale srednjim godinama.
Bez obzira na eksplozivni rast tržišta berzanskih akcija, tipična porodica srednje klase je imala skoro 3% manje bogatstva u 1997. nego u 1989, dok 10% najbogatijih kućanstava ubiru 86% od porasta vrijednosti tržišta berzanskih papira od 1989. Ukupno bogatstvo je čak i više koncentrisano na vrhu društvene ljestvice nego zarade, sa pogoršanjem društvene nejednakosti u 1990-im. Prema projekciji koju je studija izvršila, dio bogatstva najbogatijeg 1% stanovništva se povećao sa 37,4% u 1989. na 39,1% u 1997. Međutim, u isto vrijeme, dio bogatstva u posjedu srednje petine naroda je pao sa 4,8% na 4,4%. Ustvari, poslije usklađivanja za inflaciju, ovaj sloj srednje Amerike je doživio pad svog bogatstva za 3%, uglavnom zbog povećanih dugova.
Na dnu ove ljestvice razmjer kućanstava sa nulom ili negativnim bogatstvom (porodice koje duguju više nego što imaju) se povećao sa 15,5% na 18,5%. Stopa siromatštva se također povećala za vrijeme 1990-ih. Stopa siromaštva od 13,7% za 1996. se povećala sa 12,8% u 1989. Više nego jedno u petoro djece (20,5%) je bilo siromašno u 1996, što je porast sa 19,6% u 1989. i 16,4% u 1979. Dječija stopa siromatštva za crnce je bila 39,9%, i za hispansku djecu (djeca porijeklom iz Latinske Amerike) 40,3%.
Na frontu zaposlenja, analiza pokazuje da, dok se stopa nezposlenih snizila na oko 4,5%, promjene struktura u ekonomiji su povećale nesigurnost zaposlenja i snizile razmjer dugoročnih poslova. Razmjer radnika sa dugoročnim zaposlenjem (oni što traju najmanje 10 godina) je pao sa 41% 1979 na 35,4% u 1996. Većina pogoršanja je počelo krajem 1980-ih. Otpušteni radnici su teškoćom dobivali nova zaposlenja, dok jedna trećina od onih koji su imali intervju za posao su još uvijek bili bez posla jednu do tri godine poslije njihovog otpuštanja. Oni koji su dobili novi posao su u prosjeku primali 13% nižu platu, dok jedna četvrtina više nije primala zdravstveno osiguranje, koje bi obezbjeđivali poslodavci. Posao je sve više privremene i slučajne prirode--skoro 30% radnika je zaposleno u radnim mjestima koja se ne bi mogla opisati kao regularni poslovi sa punim radnim vremenom. Ovaj razvoj se vidi i u drugoj statistici: razmjer radnika zaposlenih preko privremenih pomoćnih agencija (temporary help agencies) se povećao sa 1,3% u 1989. na 2,4% u 1997.
Moglo bi se reći da su najočevidnije statistike bile one koje odbacuju tvrdnje da je "nova ekonomija" počela stvarati pristup za bolje plaćene poslove za one koji su završili univerzitete i koji su kvalifikovani u informativnoj tehnologiji. Studija pokazuje da opšti trend plata za službenike i visoko-obrazovane radnike nije bio povoljan 1990-ih.
"Ovo je posebno istinito," zapazila je, "za muškarce poslije razdoblja 1989-97: skoro za sve oblasti stručnih kancelarijskih profesija plate su ostale zamrznute ili su pale; pokriće zdravstvenog osiguranja se nije proširilo; plate visoko-obrazovanih su porasle samo za 1,2%; i premije visoko-obrazovanih su ostale na istom nivou tokom obnove ekonomije 1992-97. Osobito začuđujuće je, da su početne plate novih diplomaca, muških ili ženskih, bile 7% niže u 1997. nego u 1989. Čak i radnici u takozvanoj informativnoj tehnologiji nisu prošli ništa bolje. Na primjer, novo-zaposleni inžinjeri i naučnici zarađuju 11% i 8% manje u 1997. nego njihovi suparnici u 1989, uprkos dobrog porasta plata za vrijeme 1996-97."
Kao što autori pokazuju u uvodu ovog izvještaja: "Ovi trendovi se ne poklapaju sa pričom u kojoj informativna tehnologija transformiše radna mjesta, otvarajući vrata onima koji su kvalifikovani da izvuku koristi od napredka dok ovi koji nemaju struku zaostaju za ovim stručno osposobljenim. Tačnije, izgleda da su iskustva kvalifikovanih činovnika i službenika 1990-ih--padovi u platama, premještanja i nestabilnost posla--ogledalo neprijatnih iskustava običnih radnika 1980-ih.
"Ova pojava bi se mogla opisati kao transformacija službenika u obične radnike u 1990-im. Kako bi se od nove ekonomije u doba informatike moglo očekivati da podigne plate svima kada to ne može napraviti čak ni kvalifikovanim službenicima ni mladim diplomcima zaposlenim u tehničkim strukama, navodno najobrazovanijim, najbolje kompjuterski obučenim, i najfleksibilnijim dijelovima radničke klase?"