SAD-NATO Bombe Padaju Na Srbiju: Uobličenje "Novog Svjetskog Poretka"
Uredništvo
25 marta 1999
Uredništvo World Socialist Web Site (svjetskog socijalistčikog veb sajta) se energično protivi NATO-vom napadu na Srbiju koji predvode SAD. Masivni zračni udar protiv male zemlje od ispod 10 miliona ljudi je djelo gole imperijalističke agresije. On predstavlja kvalitativno novi stepen u erupciji američkog i evropskog militarizma.
Kao što je britanski Financial Times naveo: "Ne bi trebalo potcijeniti golemost NATO-vog lansiranja prvog napada protiv jedne suverene zemlje. Nasuprot Iraku, Beograd nije izvršio invaziju druge zemlje. Niti je situacija slična Bosni, gdje je legitimna vlada pozvala vanjsku intervenciju. Niti je, na kraju krajeva, Savjet Sigurnosti Ujedinjenih Nacija posebno odobrio NATO-u da bombarduje."
Vidi se u kojem je stanju američka demokracija kada se vlada SAD-a osjeća slobodnom da ide u rat, čak i bez smišljenog obrazloženja svojih akcija svom narodu. Bez čak i trunke srama predsjednik Clinton je priznao, samo satima prije bombardiranja, da većina Amerikanaca vjerovatno ne bi bila u stanju da pronađe Kosovo na mapi svijeta.
Bez objave rata--čak šta više, bez ičega što bi se i izbliza moglo opisati kao javna debata ili rasprava--Sjedinjene Američke Države su započele bombardiranje druge zemlje koja nije naudila, niti čak zaprijetila, ni jednom američkom građaninu.
Kakva je logika ove politike? Sjedinjene Države preuzimaju pravo da prinude države da promijene svoju politiku u skladu sa američkim zahtjevima, t.j., da odustanu od borbe za suverenitet među svojim sopstvenim granicama. Čak i bezobziran korisnik imperijalističke realpolitike kao što je Henry Kissinger (bivši državni sekretar Amerike) je upozorio da rat protiv Srbije predstavlja nevjerovatnu i nečuvenu ponovnu definiciju "nacionalnih interesa" Amerike--koji sada, kao što izgleda, uključuju unutrašnju politiku drugih zemalja.
Iako to nije bilo izričito rečeno, posljedica ove nove "Clintonove Doktrine" je takva da bi Sjedinjene Države mogle da bombarduju i okupiraju zemlje čije im se unutrašnje politike ne dopadaju. Ova doktrina podrazumijeva da je bilo koja zemlja u svijetu potencijalni cilj bombardiranja od strane SAD-a. Ne bi bilo teško--bazirano na sadašnjem stanju svjetske politike--da se sačini spisak od 10 do 20 zemalja koje bi se mogle smatrati vjerovatnim kandidatima za vojne napade od strane Amerike. I, kada bi pogoršanje svjetskih ekonomskih prilika dovelo do pogoršanja zategnutosti u svjetskoj trgovinskoj napetosti, dužina toga spiska bi se sigurno brzo duplirala.
Cilj ovih napada je da se uspostavi uloga glavnih imperijalističkih sila--prvenstveno Amerike--kao neprikosnovenih sudija u svjetskim zbivanjima. To je upravo taj "Novi Svjetski Poredak": internacionalni režim nepopustljivog pritiska i prijetnje od strane najmoćnijih kapitalističkih država protiv onih najslabijih.
Napad na Srbiju slijedi jedan određen uzor. U posljednjim godinama, vojne intervencije od strane SAD-a su se zbivale sa sve većom učestalosti. Za manje od 12 mjeseci SAD je bombardovala Sudan i Avganistan, i sa podrškom Britanije, vodi neprekidni rat protiv Iraka. Nemoguće je izdvojiti napad na Srbiju od ovoga toka događaja.
Zvanični razlozi dati za ovu vojnu intervenciju su krajnje licemjerni. Prema izjavi njemačg kancelara Gerharda Schrodera, bombardiranje je poduzeto da bi se spriječila "humanitarna katastrofa". Prema izjavi britanskog premijera Tony Blaira potrebno je "spasiti hiljade nedužnih ljudi, žena i djece od smrti, varvarizma i etničkog čišćenja od strane brutalnog diktatora."
Ali posmatrajući unazad na tragične posljedice rascjepa Jugoslavije, jasno je da su humanitarne teme bile zadnja briga koje je podstakla intervenciju velikih sila. Ustvari, najveći pojedinačni akt etničkog čišćenja koji se izvršio u tom razdoblju—100.000 Srba protjerano iz Krajine u Bosnu od strane hrvatske vojske--je bio izvršen sa saglasnošću njemačke i američke vlade, i direktno nadgledano od strane američkog osoblja.
Članak na prvoj strani New York Timesa prošle nedjelje je izvijestio da je sud za ratne zločine u Hagu zaključio da je hrvatska vojska izvršavala strijeljanja masa, bombardovanja civila i "etničko čišćenje", sve to pod nadzorom umirovljenih vojnih oficira SAD-a koji su radili u Hrvatskoj sa saglasnošću Clintona i Pentagona.
Reportaža Timesa je iznijela na vidjelo licemjerje američke vlade, koja usklađuje svoje selektivne osude i proteste zbog etničkih zločina, prema svojim trenutnim vojnim i geo-političkim ciljevima. Tri hrvatska generala su suočena presudom za zločine počinjene tokom ofanzive u Krajini, ali Pentagon se protivi sudskom postupku protiv njih, tvrdeći da su bombardovanja srpskih gradova i sela bila "legitimne vojne akcije". Milošević, osuđen od strane Washingtona kao međunarodni bandit, daje isto obrazloženje za svoju sadašnju politiku bombardovanja i paljenja albanskih sela u Kosovu, kao SAD za slične postupke protiv krajinskih Srba.
Gledano sa internacionalnog stanovišta, ozlojeđenost Evrope i Sjedinjenih Država prema masakru i ugušivanju nacionalnih prava je čak i više cinično. Dok prolivaju krokodilske suze za Kosovare, Sjedinjene Države pružaju vojnu i financijsku pomoć za ugušivanje nacionalnih i etničkih manjina od strane desničarskih režima širom svijeta.
Karakterističan slučaj je Turska, član NATO-a i strateški saveznik Amerike, koja vodi divljački rat protiv kurdskog stanovništva u svojoj sopstvenoj zemlji. Turska politika prema Kurdima je čak i više bezobzirna nego ona koja se sprovodi nad kosovskim Albancima. U Turskoj je prekršaj da se potvrdi i prizna kurdski nacionalni identitet, i tursko vojno nasilje u Kurdistanu utiče na mnogo više ljudi nego srpska represija kosovskih Albanaca. Međutim, Ankari se nikad nije prijetilo vojnim udarima, turska vojska je snabdjevena oružjem i vojnim znanjem preko američke i njemačke vlade, i vođa kurdskog nacionalnog pokreta, PKK, je bio izručen, zahvaljujući intervenciji SAD-a, svojim turskim krvnicima.
U zračnom ratu protiv Srbije, vojna sila je postala svoj sopstveni raison d'etre (smisao postajanja). Kao što NATO-ve vlade i medije insistiraju, očuvanje NATO-vog ugleda zahtjeva da SAD i njeni saveznici bombardiraju sada, zato što su neprekidno u prošlosti prijetile da će to i učiniti. Tipične opaske su bile one od njemačkih novina Die Welt, koje su izjavile, "NATO mora napasti," jer ne napasti "bi imalo posljedice koje bi išle mnogo dalje od borbe na Kosovu. Njegov autoritet vojne i političke zaštitne sile bi bio uništen…"
World Socialist Web Site nema naklonosti prema Miloševiću, niti podržava njegovu politiku. On je bivši staljinistički birokrata, proebražen u teškog nacionalistu i zaštitnika buržoaske imovine, koji gazi po demokratskim i društvenim pravima ljudi. U tom smislu, on nije temeljno drugačiji od ruskog predsjednika Borisa Jeljcina i mnogih drugih heroja zapadne medije.
Međutim, pokušaj da se složena istorijska i politička pitanja Balkana svedu na mahinacije jednog lošeg čovjeka čija navodna žeđ za vlast je izvor zla u svijetu, je očigledno absurdan. Imajući u vidu burna iskustva srpske istorije, nema političkog lidera--čak ni onoga bez ijedne osobine prepisane Miloševiću--koji bi mogao prihvatiti ponižavajući ultimatum podnešen od strane Kontakt Grupe imperijalističkih zemalja. Prihvatanje bi bilo jednako prihvatanju stranih trupa na srpskoj teritoriji i predaju suvereniteta područja za koje se smatra da je dio srpske države od povlačenja Otomanskog carstva prošlog stoljeća.
U 1914. ultimatum od strane habzburškog carstva, koji je prijetio srpskom suverenitetu na sličan način, je započeo prvi svjetski rat. Tokom drugog svjetskog rata, nekolicina stotina hiljada Srba su pale kao žrtve genocidnog nasilja podržanog od strane njemačke okupacione vojske. Sa ovim sjećanjima koja su još prisutna, i sa povratkom njemačke vojske na scenu međunarodnog rata u bombardiranju Srbije, krivica za odbijanje sporazuma, koji predstavlja ultimatum pod pokroviteljstvom SAD-a, se ne može odnositi samo na Miloševića.
Zaista, zapadne sile su surađivale sa Miloševićem u primjeni etničke raspodjele Bosne pod Daytonskim sporazumom. Sadašnji rat nije namijenjen prvenstveno protiv Miloševića, nego protiv srpskog stanovništva i cjelokupnog balkanskog naroda.
Kosovski Albanci, zbog kojih se navodno ovaj rat vodi, će biti među glavnim žrtvama. Sa ogromnim dijelom srpske vojske koncentrisanim u i oko Kosova, ova pokrajina će neminovno postati jedno od glavnih poprišta borbi, sa teškim civilnim žrtvama.
Prema izvještaju lidera skupštine njemačke vlade, NATO-ov plan, ako Srbija ne popusti poslije ekstenzivnog bombardovanja, je da pojača političku i vojnu ofanzivu sa podržavanjem otcijepljenja Kosova od Srbije i opremanjem kosovskih Albanaca modernim naoružanjem.
Konflikt u Kosovu se mora staviti u svoj istorijski kontekst. Njegov uzrok nije Miloševićeva ličnost, nego rascjep Jugoslavije, što je kombinovani proizvod pada staljinističke vlasti i intervencije glavnih kapitalističkih sila, posebno Njemačke i Amerike.
Njemačka podrška za otcjepljenje Slovenije, i čak šta više, njena promocija nezavisne Hrvatske u 1991, je bilo to što je započelo seriju nacionalističkih erupcija, uključujući bosanski građanski rat, hrvatsko protjerivanje krajinskih Srba, i srpsko nasilje na Kosovu. NATO-ve snage su intervenisale tokom ove decenije da zapale i iskoriste nacionalne i etničke zategnutosti za svoje svrhe. Ni jedan od nacionalističkih političara u bivšoj Jugoslaviji i ni jedan iz Velikih Sila nije došao na Kosovo sa čistom savjesti.
Malo je razloga da se povjeruje da će se Oslobodilačka Vojska Kosova (OVK), ako bi preuzela vlast na Kosovu, ponašati drugačije nego Milošević, hrvatski Tuđman, bosansko-muslimanski lideri, ili drugi nacionalistički političari na tom području. Nema ničega u prošlosti OVK-a što bi pokazalo da bi oni postupali sa 180.000 Srba koji žive u pokrajini, drugačije nego što je hrvatska vojska postupila sa krajinskim Srbima.
Otklanjanje srpskih vojnih snaga bi najvjerovatnije popratilo masovno protjerivanje kosovskih Srba. Srpski otpor bi se najvjerovatnije suočio sa OVK masakrima krvavim kao oni što se danas vrše nad etničkim Albancima od strane Miloševićevih snaga. Kao što nedavna istorija Balkana, Ruande i drugih međunarodnih žarišta tragično pokazuje, oni koji su pretrpili "etničko čišćenje" i nacionalno ugnjetavanje u jednom vemenu, mogu, sa nagovorom i vođstvom od strane svojih sopstvenih buržoaskih lidera, postati vršioci istih zločina u sljedećem vremenu.
Međunarodna štampa je predstavila opširne reportaže o mukama kosovskih Albanaca i njihovom zlostavljanju od strane srpskih snaga. Ali je malo toga rekla o navedenih 15.000 Srba koji su pobjegli iz sela u gradove na Kosovu od početka otvorenih borbi u proljeće 1998.
Prema izvještaju koji je institut za Rat i Mir izvještaje izdao: "Od kasnog aprila do kraja juna prošle godine, Oslobodilačka Vojska Kosova (OVK) je poduzela seriju ofanziva i preuzela kontrolu nad skoro 40% Kosova. Srbi koji su živjeli u selima pod OVK kontrolom su napuštali svoje domove--ponekad svojom vlastitom voljom i ponekad putem sile, pošto im je najbliži rod bio otet i njihove kuće opkoljene i napadnute sa malo-kalibarskim oružjem."
NATO-ov napad na Srbiju će imati nesagledive posljedice na stabilnost čitavog područja. On prijeti ponovnim građanskim ratom u Bosni, destabilizuje Albaniju i Makedoniju, i potkopava krnju Jugoslaviji koju kontroliše Srbija. Beograd bi se mogao suočiti sa otcjepljenjem Crne Gore i etničkim ustancima u pokrajini Vojvodini, koja nema većinsko stanovništvo, ali ima velike manjine Srbe, Hrvate, Mađare i Rumune.
Prema njemačkom vijesniku Der Spiegelu, "Susjedna Makedonija, čiju teritoriju pohlepno posmatraju granične države, bi neminovno bila uvučena u borbe: 420.000 Albanaca tu živi. I majka zemlja Albanija bi mogla da vojno interveniše na strani svoje ugrožene braće na Kosovu--opšti balkanski rat bi se teško mogao izbjeći."
U posljednjoj analizi, zahuktavajuća spirala rata, građanskog rata i etničkog čišćenja koja je zaposjela Balkan, pokazuje istorijsko reakcionarni karakter cijele strukture nacionalnih država izrezanih od bivše Jugoslavije. Kao posljedica političkog uplitanja i vojne intervencije imperijalističkih sila, Balkan je opet postao "balkaniziran" na način koji sputava i ekonomski napredak i razvoj pravih demokratskih uslova.
Ova politika, motivisana najkratkoročnijim razmatranjima, bi mogla da pokaže posljedice mnogo ozbiljnije nego one koje je Clintonova administracija predvidjela. Odluka ruskog premijera Yevgenija Primakova da vrati svoj avion na putu ka službenoj posjeti Washingtonu, i da se vrati u Moskvu, i sljedeća odluka predsjednika Borisa Jeljcina da prekine sve veze sa NATO-om, daju znakove da je uticaj ovih događaja destabilizirajući za cjelu Evropu.
Moguća posljedica je izbijanje na površinu ekstremnog nacionalističkog režima u Rusiji. Tu su već izvještaji da bi Rusija mogla snabdjeti Srbe oružjem ako se borbe razviju na velikoj razini.
Jedan od tri dodatka u NATO-u, Mađarska, nema zajedničkih granica ni sa jednom NATO zemljom, ali ima zajedničku granicu sa Srbijom, i tu bi se sukobi mogli razbuktati. Osjetljive veze između Turske i Grčke, obe članovi NATO-a, i neprestalno na rubu rata, bi se mogle ubrzano pogoršati ako bi se rat proširio u Makedoniju.
Tu su bezbrojni faktori u ovoj krizi koji pridaju ovoj situaciji ogroman stepen nepredvidljivosti. Ali se sljedeće može reći sa sigurnošću: šta god da se stvori putem uništenja i smrti koji su proizvedeni od ove najkasnije erupcije SAD-NATO nasilja, tu neće biti ni mira ni pravde, što je predsjednik Clinton tako blesavo obećao narodima Balkana.