Rat Na Kosovu Sve Bliži
Peter Schwarz
23 marta 1999
Poslije ponovnog neuspjeha kosovske konferencije u Parizu, opasnost krvavog rata na Balkanu, sa nesagledivim posljedicama, se sve više bliži. Uprkos intenzivnim diplomatskim naporima u posljednjoj minuti da se izbjegne vojni konflikt, logika događaja neizbježno vodi ka ratu.
Kosovska konferencija, koje se sastala prvi put 6. februara u Rambouilletu, van Pariza, je bila zakazana samo zbog NATO-vog ultimatuma. NATO je prijetio masivnim zračnim napadima ako srpska vlada i predstavnici kosovskih Albanaca ne budu prihvatili sporazum baziran na autonomiji tog područja. Sada je saznanje o ovoj prijetnji na dohvat ruke--i izgleda da predstavnici Velikih Sila nisu ozbiljno razmatrali rezultate i posljedice takve akcije.
Dva roka za ultimatum su istekla 20. i 23. februara bez vojne intervencije NATO-a. Nijedna od sukobljenih strana u konfliktu nije bila spremna da potpiše dogovor o autonomiji koji im je bio dostavljen u Rambouilletu od strane balkanske Kontakt Grupe--kojoj pripadaju Amerika, Velika Braitanija, Francuska, Njemačka, Italija i Rusija. Kosovski Albanci nisu bili voljni da prihvate dogovor koji podrazumijeva autonomiju, insistirajući na referendumu za potpunu nezavisnost i isto su izrazili negodovanje u vezi predloženog razoružanja gerilske armije OVK. Srpska vlada je odbila planirano postavljanje 28.000 NATO vojnih snaga kao neprihvatljivu povredu svog nacionalnog suvereniteta.
Konferencija je bila odložena za tri nedjelje i nova runda intenzivnih diplomatskih aktivnosti je započela.
SAD su popričale sa kosovskim Albancima, i kroz kombinaciju popusta i širokih garancija pokušale su da ih nagovore da potpišu sporazum. Podzemna organizacija OVK, koja je do nedavno još uvijek bila obilježena kao teroristička organizacija, je bila diplomatski priznata i pozvana na službenu posjetu Washingtonu; bivši američki republikanski predsjednički kandidat Bob Dole, za koga se smatra da je naklonjen albanskim težnjama, je bio poslan u Prištinu kao medijator pregovora.
Bilo je tu i sistematskih pokušaja da se utiče na jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića. Njemački ministar vanjskih poslova Joseph Fisher je, u svojoj ulozi predsjednika Savjeta Evropske Unije, posjetio Miloševića i pokušao je da pridobije njegovu saglasnost kroz ponudu da se Jugoslavija intenzivno uključi u Evropu. SAD je poslala Richarda Holbrooka u Beograd, čovjeka koji je prethodno izradio Daytonski sporazum za Bosnu sa Miloševićem.
Međutim, 15. marta, kada se kosovska konferencija ponovo sastala u Parizu, obe strane su bile udaljene jedna od druge kao nikada prije. Srbi su nastavili da odbijaju postavljanje stranih trupa na njihovoj teritoriji i uz to su preispitivali dijelove političkih tačaka sporazuma na kojima se već postigla saglasnost u Rambouilletu.
Albanska delegacija je izjavila da je spremna da potpiše sporazum i to je učinila u četvrtak uveče, 18. marta. Međutim, kao rezultat toga, izgledi za diplomatsko rješenje se nisu popravili, čak su se i pogoršali. Kad je jedna strana potpisala sporazum, jedini izlaz koji je Srbima preostao je bio ili da ga potpišu ili da ga odbiju onakvog kakav je i ostao. Kad bi se sporazum opet razmotrio, potpis Albanaca bi bio pod znakom pitanja.
Konferencija u Parizu je još jednom bila odgođena na nekoliko dana da bi se Beogradu dalo vremena da razmisli. Ali malo koji od posmatrača vjeruje da će srpska vlada promijeniti svoj stav. Saglasnost Srba za kosovski sporazum bi bila jednaka gubitku područja za koje se smatra da je sastavni dio njihove zemlje od pada Otomanskog Carstva. Formalno, Kosovo bi ostalo dio srpske države, ali u stvarnosti bi u svakom pogledu bilo lišeno uticaja iz Beograda.
Kao posljedica, vojno rješenje sve više i više zastupa glavnu ulogu. Ako NATO ne izvrši napad kojim je prijetio, onda bi prema njihovim stratezima nepovratno izgubio obraz. Ako, na drugu ruku, NATO napadne, onda bi posljedice bile ništa manje dramatične. Ukazuje se mogućnost komplikacija na Balkanu sa nepredvidivim međunarodnim posljedicama.
Planovi za vojni napad uključuju masivne zračne napade na položaje jugoslovenske vojske. Prvi val napada sa krstarećim raketama ima u cilju da "rasturi" jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo. Ako bi se uništila radarska i komunikaciona postrojenja, onda bi se ratni bombarderi dali u istrijebljenje vojnih instalacija i vazduhoplovnih baza. Za ovu namjenu preko 400 aviona, uključujući šest B-52 bombardera, čitavu 6. flotu SAD-a i francuski nosač aviona, su spremni na Mediteranu. Prema tačkama ovog plana, vojni pritisak bi se postepeno povećavao dok Beograd ne bi popustio.
Mnogi određeni ciljevi--kao što su radarska zračna odbrambena postrojenja (snabdjeveni američkom tehnologijom) blizu Beograda, vojni aerodrom Slatina blizu Prištine i fabrika municije u Kragujevcu--su postavljeni blizu naseljenih područja. Prema tome, trebao bi se očekivati visoki broj civilnih žrtava.
Uprkos svemu tome, zračni napadi ne pružaju ni najmanje garancije da će srpska vlada popustiti zahtjevima Kontakt Grupe. Ovo je opšte mišljenje NATO-vih vojnih stručnjaka.
Još se može dodati da Srbija ima nekoliko vojnih aduta u svojim rukama. Ona ima malo toga čime bi se mogla suprostaviti nadmoćnoj NATO-voj zračnoj sili, ali posjeduje relativno efektivnu pješadijsku vojsku. U zadnjih nekoliko dana na granici Kosova, veliki broj srpskih udarnih i tenkovskih jedinica su sakupile--prema američkim izvorima između 30.000 i 40.000 vojnika--koji prijete da raščiste račune sa OVK borcima na Kosovu, ako NATO interveniše. Napadi na okupljene NATO trupe u Makedoniji isto tako nisu isključeni.
Ovakav razvoj događaja teško se može obuzdati samo sa zračnim napadima. Protiv pješadijskih trupa se mnogo teže bori iz vazduha nego protiv fiksiranih vojnih instalacija, bez obzira na činjenicu da se veliki broj civilnih žrtava mora predvidjeti. Vodeći vojni stručnjaci su upozoravali za neko vrijeme da bi vojni uspjeh na Kosovu bio moguć samo kad bi zračni napadi bili popraćeni masivnom invazijom pješadijskih trupa. Ali u ovom trenutku, ni američke ni evropske vlade nisu voljne da idu do takvih krajnosti. Suočeni sa mogućnosti teških vojnih žrtava, oni bi neminovno bili suprotstavljeni sa znatnim domaćim političkim poteškoćama.
Tu su i oni koji smatraju da je cilj zračnih napada promjena odnosa vojnih snaga u regiji. U njemačkim novinama Die Welt, Zbigniew Brzezinski, državni savjetnik za obezbjeđenje SAD-a predsjedniku Jimmy Carteru u 1970-im, je uputio poziv za "intenzivne napade na koncentracije srpskih trupa, komandne i kontrolne centre, na velike vojne konvoje, na glavne ceste između sjevera i juga, uključujući mostove i planinske prolaze…To mora da uzrokuje tako efektivno slabljenje srpskih vojnih operacija, da će OVK moći da iskoristi situaciju u svoju prednost."
Takav scenario, koji proističe iz logike sadašnjeg razvoja događaja, bi neminovno vodio ka destabilizaciji cijelog područja--nešto što su Velike Sile tražile da izbjegnu do sada.
Iznad svega, ruska vlada, koja je podržala politički dio sporazuma o autonomiji ali čvrsto odbija bilo koju vojnu intervenciju, je upozoravala za neko vrijeme o ovoj opasnosti. "Problemi koi su se nagomilali kroz decenije se ne mogu riješiti bombardiranjem", izjavio je Boris Majorski, ruski delegat u pariskim razgovorima. On je upozorio da bi odvajanje Kosova uz vojnu pomoć NATO-a uspostavilo presedan. "Kad je rezultat Velika Albanija, onda zašto ne i Velika Hrvatska ili Velika Srbija?" on je upitao.
Isto tako među evropskim vladama--posebno u Francuskoj--su značajne sumnje u vezi vojnih udara. Oni se boje da će se stvoriti presedan, gdje bi država pretrpila vojni udar zato što neće da prihvati prisustvo stranih trupa u svojoj zemlji--i pod uslovima gdje nema mandata Ujedinjenih Nacija za tu operaciju.
Teško je previdjeti razvoj događaja u slijedećim danima. Situacija podsjeća na bure baruta koje bi moglo eksplodirati sa najmanjom varnicom. Diplomati su ovo uporedili sa partijom pokera, gdje obe strane igraju za veliki ulog, i gdje nema ni jednog određenog pravca akcije.
Izvanredno je, bez obzira, da političari kao što je njemački ministar vanjskih poslova Fisher, koji je samo prije nekoliko godina branio pacifističke stavove, sada nastavlja politiku sa mnogo manje savjesti nego najkonzervativniji vojni predstavnici. Ovi zadnji su neprestano upozoravali protiv vojnog ultimatuma. Pogrešno je, oni tvrde, de se koriste prijetnje čija efektivnost je pod znakom pitanja, i pod uslovima gdje ne postoji alternativa. Fisher, na drugu ruku, je najzagrijaniji zastupnik ultimatuma na Srbima. Zajedno sa SPD (Socijalna Demokratska Stranka), njegova stranka zelenih se složila da pošalje njemačke trupe, ratne avione i tenkove na Balkan--potez o kojem prethodna njemačka konzervativna administracija nije ni sanjati mogla.
Sada se javlja stvarna mogućnost da se ove trupe uvuku u ozbiljan vojni sukob. Da li je Fisher stvarno ovo uzeo u obzir--može se samo nagađati. Ali jedna je stvar sigurna, da se može računati na njegovu voljnu kapitulaciju u budućnosti prema logici vojne eskalacije.