WSWS : Srpskohrvatski

Poslije Pokolja: Političke Pouke Balkanskog Rata

David North
14. juna 1999.

Koristite ovu verziju za �tampanje

Na pragu novog stoljeća

Kapitulacija Srbije SAD-NATO-vom napadu okončava posljednje veliko strate�ko iskustvo 20-tog stoljeća. Krvavi svr�etak ovog stoljeća mu daje izvjesnu tragičnu simetriju. Ono je počelo ugu�ivanjem anti-kolonijalnog ustanka kineskih "Boksera", a zavr�ava se ratom koji dovodi Balkan na status neo-kolonijalnog protektorata velikih imperijalističkih sila.

Suvi�e je rano da se ocijeni puni opseg pusto�i koju su bombe SAD-a nanijele Srbiji i Kosovu. Broj vojnih �rtava koje su pretrpili Srbi se procjenjuje na 5.000. Pretpostavlja se da je stvarni broj vojnih �rtava dvostruko veći od toga. Poginulo je najmanje 1.500 civila. Tokom gotovo 35.000 misija, avijacija SAD-a�potstaknuta svojim evropskim saučesnicima�je uni�tila ogromni dio industrijske i socijalne infrastrukture Jugoslavije. NATO procjenjuje da je 57 posto rezervi petroleuma u zemlji o�tećeno ili uni�teno. Gotovo svi glavni auto-putevi, �eljeznice i mostovi su bili ekstenzivno bombardovani. Električni transformatori, centralne elektrane i sistemi za proči�ćavanje vode funkcioni�u samo sa dijelom kapaciteta kojeg su imale prije bombardovanja. Stotine hiljada radnika je izgubilo posao zbog uni�tenja njihovih fabrika i radnih mjesta. Nekoliko glavnih bolnica je ispa�talo zbog ekstenzivne �tete usljed bombardovanja. �kole koje je pohađalo ukupno 100.000 djece su uni�tene ili o�tećene.

Procjena tro�kova obnove i izgradnje onoga �to je NATO poru�io se kreće između 50 i 150 milijardi dolara. Čak je i ova ni�a cifra daleko od sredstava kojima raspola�e Jugoslavija. Očekuje se da će se bruto nacionalni proizvod zemlje smanjiti za 30 posto ove godine. Tokom zadnja dva mjeseca potro�nja je opala za gotovo dvije trećine. Ekonomisti su već izračunali da bi, bez vanjske pomoći, Jugoslaviji trebalo 45 godina da dostigne čak i oskudni nivo ekonomskog napretka kojeg je imala 1989!

Bombardovanje Jugoslavije je razotkrilo stvarne odnose koji postoje između imperijalizma i malih nacija. Velike osude imperijalizma koje su napisali prvih godina ovog stoljeća�Hobson, Lenjin, Luxemburg i Hilferding�zvuče kao dokumenti iz sada�njeg doba. Ekonomski, male nacije su u milosti pozajmljivačkim agencijama i financijkim institucijama velikih imperijalističkih sila. U domenu politike, bilo koji poku�aj da za�tite svoje nezavisne interese donosi sa sobom prijetnju vojnom odmazdom. Sa povećanom učestalo�ću male dr�ave se li�avaju svog nacionalnog suvereniteta, primorane da prihvate stranu vojnu okupaciju, i pokore oblicima vladavine koje su, u su�tini, kolonijalnog karaktera. Uklanjanje starih kolonijalnih imperija tokom kasnih 1940-ih, 1950-ih, i 1960-tih sve vi�e i vi�e izgleda, u svjetlu sada�njih zbivanja, samo kao privremena epizoda u istoriji imperijalizma.

Napad na Jugoslaviju se prikladnije mo�e definisati kao masakar, nego li rat. Svaki rat podrazumijeva sukob, u kojem su obe strane izlo�ene barem nekom značajnom nivou opasnosti. Nikada u istoriji nije bilo vojnog sukoba u kojem je postojala tako velika neravnopravnost snaga između dvije sukobljene strane. Čak su i Hitlerovi krvavi jednostrani napadi na Poljsku, Holandiju i Norve�ku izlo�ile njemačke trupe osjetnom nivou opasnosti. Ovaj elemenat vojne opasnosti i rizika je za Sjedinjene Dr�ave u cijelosti nedostajao u ovom posljednjem ratu. Bez i jednog izgubljenog �ivota sem od nekog zalutalog metka, NATO piloti i operatori njihovih kompjuterizovanih sistema za lansiranje projektila su opusto�ili veliki dio Jugoslavije.

Ova neravnote�a vojnih sredstava i snaga na raspolaganju protivničkim stranama jasno pokazuje karakteristiku ovog rata. Na kraju 20-tog stoljeća, ekonomska sredstva kojima raspola�u imperijalističke sile garantuju njihovu tehnolo�ku nadmoć, koja se zauzvrat pretvara u golemu vojnu prednost. Unutar ovog međunarodnog okvira, SAD se pojavljuju kao glavna ugnjetavačka imperijalistička nacija, koja koristi svoju tehnolo�ku nadmoć u oblasti precizno vođene municije da prijeti, terori�e i, ako to odluči, opusto�i praktički bespomoćne, male i nerazvijenije zemlje koje im, iz jednog ili drugog razloga, stoje na putu.

Sa vojnog stanovi�ta, ova kampanja bombardovanja je opet pokazala ubitačne sposobnosti ratne ma�inerije SAD-a. Njeni proizvođači oru�ja čestitaju jedni drugima i trljaju dlanove u i�čekivanju bujice prihoda koja će im poteći od narud�bi kada Pentagon bude nanovo punio svoj arsenal naoru�anja. Ali, kapitulacija Srbije je pobjeda koju će SAD preskupo platiti. SAD su obezbjedile svoje kratkoročne ciljeve na Balkanu, ali sa ogromnom dugoročnom političkom cijenom. Uprkos svoje naduvene propagandne kampanje da opi�e uni�tenje Jugoslavije kao humanitarno djelo, međunarodni lik i ugled SAD-a je pretrpio nepopravljivu �tetu. U atmosferi političke zbrke i pometnje usljed raspada Sovjetskog Saveza, ugled SAD-a je dostigao visine neviđene jo� od njihovih slavnih godina iz Drugog Svjetskog Rata. Bilo je tu mno�tvo iluzija u američku "demokratsku" i "humanitarnu" ulogu.

Mnogo toga se promijenilo tokom ove decenije. Beskrajne serije napada krstarećim raketama protiv jedne ili druge bespomoćne zemlje je izazvalo osjećaj gađenja među �irokim masama. �irom svijeta SAD posmatraju kao nemilosrdnog i opasnog tiranina kojega ni�ta ne mo�e zaustaviti na putu ka njihovim interesima. Bijes i gnjev koji su izbili na ulicama Pekinga poslije bombardovanja kineske ambasade nisu bili samo proizvod propagande njihovog staljinističkog re�ima i potsticanja �ovinizma. Naprotiv, prije bi se moglo reći da većina shvaća da to �to se događalo Beogradu bi se moglu dogoditi i Pekingu u roku od nekoliko godina. Dovitljiviji i o�troumniji predstavnici američkog imperijalizma strahuju da će pogor�anje međunarodnog imid�a SAD-a povući za sobom visoku političku cijenu. U diskusiji na ABC TV programu Nightline poslije prvih objava Milo�evićevog prihvatanja NATO-vih uslova, biv�i dr�avni sekretar Lawrence Eagleburger je izrazio mi�ljenje: "Mi smo predstavili ostalom svijetu viziju jednog tiranina na tronu koji pritisne dugme, tamo negdje narod gine, mi ni�ta ne plaćamo sem tro�ka projektila�to će nam visiti nad glavama u poku�ajima da poslujemo sa ostalim svijetom u sljedećim godinama."

Čak i među NATO saveznicima postoji nervoza oko međunarodnog apetita SAD-a i njene spremnosti da koristi sve raspolo�ive metode da dobije ono �to tra�i. Javno, evropski predsjednici i premijeri se poslu�no klanjaju pred SAD i izjavljuju vječno prijateljstvo. Privatno, međusobno i u "bezbjednim" prostorijama za koje se nadaju da ih tu CIA ne prislu�kiva, ovi se lideri pitaju gdje li će, ili protiv koga li će SAD učiniti svoj sljedeći potez. �ta ako se interesi Evrope budu direktno sudarali sa interesima SAD-a? Pro�le godine su naslovne stranice Times-a i Newsweek-a prikazivale lice Sadama Huseina. Ove godine, Slobodana Milo�evića. Ko će tu biti slijedeće godine? Koga će CNN proglasiti za novog međunarodnog hulju i nitkova, prvog "Hitlera" novog stoljeća?

Daleko značajnije od progla�enja NATO-ve solidarnosti je bila objava lidera 15 evropskih zemalja, na sam dan kapitulacije Jugoslavije, da će transformisati Evropsku Uniju u nezavisnu vojnu silu. "Unija", oni su proglasili u zvaničnoj izjavi, "mora imati sposobnost za autonomnu akciju, podr�anu sa vjerodostojnim vojnim snagama, mogućnost da odluče da upotrijebe te snage, i spremnost da to i učine, da bi odgovorili na međunarodne krize bez predrasuda prema NATO-vim akcijama." U pozadini ove izjave je uvjerenje evropskih lidera da sposobnost evrpopskog kapitalizma da se nosi sa SAD-om na globalnoj skali�to jeste, da pre�ivi�zavisi od vjerodostojne vojne snage koja mo�e da obezbjedi i odbrani njihove međunarodne interese. Za evropsku bur�oaziju, nepodno�ljivo je da samo SAD imaju kapacitet da razviju i pokrenu vojnu silu u potjeri za geopolitičkim i strate�kim prednostima i interesima. Prema tome, konkurencija među glavnim imperijalističkim silama sada otvoreno preuzima ratne boje.

Daleko od toga da predstavlja humanitarni korak naprijed iz pro�losti, Balkanski Rat 1999. označava pakosni i otrovni preporod svojih najzlobnijih osobina: ozakonjivanje otvorene upotrebe nadmoćne vojne sile protiv malih zemalja u potjeri za interesima "Velikih Sila", drska povreda principa nacionalnog suvereniteta i de fakto ponovno uspostavljanje kolonijalnih oblika podjarmljenja, i o�ivljavanje među-imperijalističog suparni�tva koji u sebi nosi sjeme novog svjetskog rata. Međunarodna bur�oazija nije istjerala zle duhove imperijalizma koji su se prvo javili početkom 20-tog stoljeća. Ti duhovi jo� uvijek proganjaju čovječanstvo dok kroči u 21-vo stoljeće.

Propaganda igra kritičnu ulogu u svakom ratu. "Zamislite �tampu," jednom je rekao �ef nacističke propagande Joseph Goebbels, "kao veliku klavijaturu na kojoj vlade mogu da sviraju." Ali razmjer, tehnolo�ki razvoj i slo�enost, i uticaj savremene propagande daleko prevazilazi sve �to se moglo zamisliti čak i tokom Drugog Svjetskog Rata. Sve zatupljujuće tehnike koje sprovode marketing i �oubiznis nalaze svoj potpun i savr�en izra�aj u "marketiranju" rata za masovnu publiku. Čitava ova prljava i otrcana djelatnost zavisi od vje�te upotrebe jedne emotivno nabijene fraze koja mo�e poslu�iti da zbuni javnost. U kampanji bombardovanja protiv Iraka 1998-99, ta fraza je bila "oru�je za masovno uni�tenje." Da bi se javno mnjenje pokrenulo ka podr�ci za napad na Jugoslaviju, sve kontradikcije, slo�enosti i dvosmislenosti Balkana su bile svedena na jednu frazu koja se ponavljala iz dana u dan: "etničko či�ćenje." Američka i međunarodna javnost je bila bombardovana istom neumoljivom porukom: Ovaj rat se vodi da bi se zaustavilo masovno ubistvo. Video snimci etničkih albanskih izbjeglica koji masovno napu�taju Kosovo su bili prikazivani na način koji ni�ta nije razja�njavao o istorijskim i poitičkim okolnostima onoga �to im se prikazuje. Činjenica da su gubici �ivota na Kosovu bili relativno mali, barem u odnosu na komunalne sukobe u drugim dijelovima svijeta, sve dok nije počelo bombardovanje, se jednostavno spominje samo u prolazu. �to se tiče stvarnog broja kosovskih Albanaca koje su srpske vojne i para-vojne snage direktno ubile, lude izjave od strane vlade SAD-a i NATO predstavnika koji su procjenjivali taj broj između 100.000 i 250.000, su bile u cijelosti nedokazane i nisu imale veze sa stvarno�ću.

Usporedbe koje su se rutinski pravile između sukoba na Kosovu i pokolja Jevreja za vrijeme Drugog Svjetskog Rata su bile bestidne i prljave. One koje su pravljene između Srbije i nacističke Njemačke su bile prosto lude i smije�ne. Kada je Svjetski Sud napokon izdao svoju politički motivisanu optu�nicu protiv Milo�evića, broj �rtava za koje ga je on zvanično bio optu�en je iznosio 391. Ne mo�e se trvditi da je Milo�ević humanitarac, ali ima ljudi koji su odgovorni za daleko vi�e �rtava nego on, uklučujući američkog Henry Kissinger-a, koji je potom dobio Nobelovu Nagradu za Mir. Čitava propagandna kampanja je s vremena na vrijeme izgledala kao da se savija pod svojom sopstvenom la�ljivosti, gluposti i prazninom. Uprkos tome, američka mas-medija i čak i oni koji su na najboja�ljiviji način postavljali pitanja o odluci da se bombarduje Jugoslavija, nikada nisu priznali da je tu postojao bilo koji drugi razlog za rat, osim zvaničnih humanitarnih motiva prisvojenih od strane Clinton-ove administracije.

Medija se uop�te nije potrudila da prouči istorijske okolnosti ovog sukoba. Kritični problemi kao �to su odnosi između ekonomske politike nametnute na Jugoslaviju od strane Internacionalnog Monetarnog Fonda i izbijanje na povr�inu komunalnih napetosti se nikada nisu otvoreno raspravljali. Niti je tu bilo ikakve kritike i pregleda kobnog udjela njemačke i američke politike u ranim 1990-im�u specifičnom smislu, priznavanje slovenačke, hrvatske i bosanske nezavisnosti�u izbijanju građanskog rata na Balkanu. To da su Srbi imali opravdan razlog za nezadovoljstvo sa političkim i ekonomskim posljedicama iznenadnog raspada Jugoslavije�dr�ave koja je postojala od 1918�se nije čak ni iznijelo na raspravu. SAD i evropske sile nisu ponudile obja�njenje za jako izra�eni kontrast između njihovih stavova prema teritorijalnim zahtjevima i etničkim polisama Hrvatske, Slovenije i Bosne s jedne strane, i s druge strane, prema onim od Srbije. Za�to su, na primjer, SAD 1995. aktivno podr�avale hrvatsko "etničko či�ćenje" 250.000 Srba iz Krajine? Odgovora nije bilo.

Kao op�te pravilo, medija je ugu�ila svu informaciju koja je čak i sasvim malo opravdavala akcije srpske vlade. Najzloglasniji primjer namjerne falsifikacije je bilo medijsko tretiranje postupka u Rambouillet-u. Kao prvo, ona je neprekidno govorila o srpskom odbijanju sporazuma u Rambouillet-u�iako svi oni koji su bili upoznati sa postupkom su znali da tu nije bilo ni pregovaranja ni sporazuma u Rambouillet-u. To �to su Srbi odbili je bio ultimatum oko kojeg se nije moglo pregovarati.

Čak i nepo�tenije, američka i zapadnoevropska medija je zaustavila kritičnu informaciju koja je mogla okrenuti javno mnjenje protiv napada na Jugoslaviju. Medija jednostavno nije izvijestila da je "sporazum" sadr�avao aneks koji je zahtijevao da Srbi prihvate pravo NATO-a da se kreću po volji ne samo kroz Kosovo, nego sve dijelove Jugoslavije. Značaj ove klauzole je bio očigledan: SAD su namjerno stavile ovaj ultimatum pred Milo�evića za koji su znale da nije bilo mogućnosti da prihvati. Čak i kada je ova informacije procurila kroz Internet, ona je bila sasvim ignorisana u mas-mediji. New York Times je napokon izvijestio i čak i citirao ovaj kritičan dodatak, ali tek u svom izdanju od 5. juna, poslije kapitulacije Srbije. Čak je i priznao da je uklanjanje ovog dodatka iz uslova koje su ponudili Černomirdin i Ahtisari predstavljalo kritičan faktor u nagovaranju Milo�evića da se slo�i sa povlačenjem srpskih trupa sa Kosova.

Stepen do kojeg je medija odr�avala svoju obsesiju sa temom etničkog či�ćenja, je spriječio ispitivanje bitnijih i su�tinskih razloga Clinton-ove administracije za napad protiv Jugoslavije. Na�alost, sa samo nekoliko časnih izuzetaka, akademski stručnjaci SAD-a u oblasti istorije i međunarodne politike Balkana su pokazali malo sklonosti da se javno suprotstave propagandnoj kampanji. Uistinu, oni su dali humanitarnom pretvaranju vlade SAD-a stepen intelektualne vjerodostojnosti odbijanjem same sugestije da su na Balkanu u pitanju bili značajni materijalni interesi.

Kao �to i povr�no proučavanje ovog regiona otkriva, to je sigurno netačno. Kosovo je puno bogatstava koja se mogu plasirati na tr�i�te. New York Times�taj potporni stub Ministarstva Vanjskih Poslova SAD-a�je konačno prekinuo svoju dugu �utnju na ovu temu. On je izdao članak 2. juna 1999. pod naslovom, "Plijen: Ko Kontroli�e Kosovske Bogate Rudnike." Počeo je sa: "Izvjestan broj nezvaničnih planova o podjeli Kosova su se zacrtali, i svi od njih postavljaju pitanje ko će kontrolisati va�an rudnički region na sjeveru. Bombardovanje je uzrokovalo pote�koće u prikupljanju najkasnijih podataka i računica o njihovoj proizvodnji. Stručnjaci ka�u da ta bogatstva sadr�e velike naslage uglja, uključujući nikel, olovo, cink i druge minerale."

Naravno, prisustvo takvih prirodnih bogatstava ne mo�e samo od sebe da pru�i odgovarajuće obja�njenje za ovaj rat. Bilo bi previ�e pojednostavljeno da se slo�ene i promjenjive strategije od kojih potiču odluke za rat svedu na prisustvo izvjesnih prirodnih bogatstava u određenoj zemlji. Međutim, op�te shvatanje materijalnih interesa obuhvata vi�e od neposrednih financijskih koristi jedne ili vi�e industrija ili konglomerata. Financijske i industrijske elite imperijalističkih zemalja određuju svoje materijalne interese u okviru međunarodnih geopolitičkih proračuna. Postoje slučajevi u kojima se jalov i pust komad zemlje, li�en značajnih bogatstava koja se mogu izvući iz nje, jo� smatra strate�kim polo�ajem neprocjenjive vrijednosti�mo�da zbog geografskog polo�aja ili ludorija u međunarodnim političkim odnosima i obavezama. Gibraltar, koji se uglavnom sastoji od jedne velike stijene, je upravo takva vrsta polo�aja. Postoje drugi regioni koji posjeduju takav izvanredan značaj�tu se ističe Perzijski Zaliv�gdje će imperijalističke sile uraditi sve �to im je u moći da zadr�e kontrolu nad takvim regionom.

Balkan ne plovi u moru nafte; niti je on jedna jalova pusta zemlja. Ali je njegov strate�ki značaj jedan stalni faktor u imperijalističkoj politici moći. Čak iako samo zbog svog geografskog polo�aja, ili kao kritična tranzitna tačka Zapadne Evrope prema Istoku, ili kao za�titna zona protiv �irenja Rusije (i poslije SSSR-a) prema Jugu, Balkan igra kritičnu ulogu u međunarodnoj ravnote�i sila. Događaji na Balkanu su doveli do izbijanja Prvog Svjetskog Rata zato �to je ultimatum koji je Srbiji uručila Austro-Ugarska jula 1914. (sjena SAD-NATO ultimatuma 85 godina kasnije) prijetio da destabilizuje ravnote�u između velikih evropskih dr�ava.

Tokom 20-tog stoljeća, �iroka međunarodna razmatranja su određivala stav SAD-a prema Balkanu. Tokom Prvog Svjetskog Rata, odluka predsjednika Woodrow Wilson-a da se bori za prava nacionalnog samoopredjeljenja je djelimično bila motivisana �eljom da se iskoriste nacionalne te�nje balkanskih naroda protiv Austro-Ugarske Imperije. Jedna od čuvenih "14 Tačaka" koje je Wilson formulisao kao osnove za okončanje Svjetskog Rata je bila da se za�tite prava Srbije, uključujući pravo pristupa moru (kojem sada prijete SAD putem potsticanja crnogorskog otcjepljenja). Poslije svr�etka Drugog Svjetskog Rata, povećana konfrontacija sa Sovjetskim Savezom je bila odlučujući faktor u određivanju politike SAD-a prema novom re�imu u Beogradu pod predvođenim Titom. Izbijanje o�trog sukoba 1948. između Staljina i Tita je imalo dramatične posljedice za procjenu Washington-a o ulozi Jugoslavije u svjetskim zbivanjima. Posmatrajući Titov re�im kao prepreku sovjetskom pro�irenju preko Jadranskog Mora u Mediteran (i samim time, prema ju�noj Evropi i Bliskom Istoku), SAD su postale čvrst branitelj jugoslovenskog jedinstva i teritorijalnog integriteta.

Raspad Sovjetskog Saveza je promijenio odnose Washington-a sa Beogradom. Kad vi�e nije bilo zabrinutosti zbog sovjetske ekspanzije, SAD vi�e nisu imale potrebu za odr�avanjem svoje obaveze prema ujedinjenoj jugoslovenskoj dr�avi. Američka politika je bila izra�aj novih zabrinutosti i razmi�ljanja povezanih sa brzom re-organizacijom privreda biv�eg SSSR-a i staljinističkih re�ima Istočne Evrope na bazi kapitalističkih tr�i�nih principa. Poslije oklijevanja u početku, američki stvaratelji politike su prihvatili gledi�te da bi se proces ekonomske de-nacionalizacije i prodora zapadnog kapitala mogao potpomoći i unaprijediti putem raspada starih centralizovanih dr�avnih struktura koje su igrale značajnu ulogu u birokratsko vođenim privredama sovjetskog stila. SAD i njeni zapadnoevropski saveznici su onda počeli da organizuju raspad ujedinjene Jugoslovenske Federacije. Ovo je napravljeno, jednostavno putem zvaničnog priznavanja republika stare Federacije�počev�i sa Slovenijom, Hrvatskom, i potom Bosnom�kao nezavisnih dr�ava. Posljedice ove politike su bile katastrofalne. Kao �to je profesor Raju G.C. Thomas, vodeći ekspert po pitanju Balkana, istakao:

"U Jugoslaviji se nisu de�avala masovna ubistva prije unilateralnog progla�enja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske i njihovog kasnijeg priznavanja od strane Njemačke i Vatikana, i potom ostatka Evrope i SAD-a. U Bosni se nisu de�avala masovna ubistva prije priznavanja Bosne. Moglo bi se pretpostaviti da bi odr�avanje stare jugoslovenske dr�ave donijelo najmanje zla od svega ovoga. Biv�a Jugoslavije nije počinila 'agresiju' nad svojim susjednim dr�avama. Svakako, prava 'agresija' u Jugoslaviji je počela kada je Zapad priznao Sloveniju i Hrvatsku. Teritorijalni integritet dr�ave, koja se dobrovoljno stvorila i koja je postojala od decembra 1918, se odbacio na stranu. 1991, nova politika priznavanja dr�ava je stvorila metodu uni�tenja dugopostojećih suverenih nezavisnih dr�ava. Kada nekoliko bogatih i moćnih dr�ava odluče da rasture jednu suverenu i nezavisnu dr�avu putem ove politike priznavanja, kako onda da se ta dr�ava za�titi? Tu ne mo�e biti odbijanja ili odbrane protiv ovog oblika međunarodnog uni�tenja dr�ava. Zaista, Zapad predvođen Njemačkom i potom SAD-om je raskomadao Jugoslaviju putem ove politike priznavanja dr�ava." [1]

Međunarodne strate�ke posljedice raspada SSSR-a su pru�ile jo� jedan razlog za SAD i NATO da potstaknu rasparčavanje stare Jugoslovenske Federacije. SAD su imale �elju da iskoriste vakuum moći koji se stvorio prilikom raspada Sovjetskog Saveza da ubrzano uspostave svoju prevlast prema Istoku i nametnu svoju kontrolu nad ogromnim neiskori�ćenim rezervama nafte i prirodnog gasa u novonastalim, nezavisnim centralno-azijskim republikama u starom Sovjetskom Savezu. Unutar ove nove geopolitičke sredine, Balkan je predstavljao izuzetno strate�ki va�no mjesto kao bitan i vitalan teren za logističku organizaciju za napredovanje imperijalističkih sila, posebno SAD-a, prema Centralnoj Aziji. Tu le�i osnovni izvor sukoba između SAD-a i Milo�evićevog re�ima. Iako se Milo�ević nije protivio uspostavljanju tr�i�ne privrede u Jugoslaviji, niti razvijanju radnih odnosa sa velikim imperijalističkim silama, raspad Jugoslovenske Federacije, protivno početnim očekivanjima Milo�evića, je i�lo na �tetu Srbiji.

Ne treba se slagati sa programom Milo�evića da bi se shvatilo da je imperijalistička politika na Balkanu bila sprovedena sa licemjernim dvoličnim standardom koji je oslabio Srbiju i ugrozio čitavu srpsku zajednicu koja je �ivjela u drugim dijelovima stare federacije. Dok su akcije hrvatskih i muslimanskih vojnih snaga�u koje se ubrajalo ono �to se kasnije prozvalo "etničko či�ćenje"�bile većinom posmatrane kao zakonite mjere nacionalne samoodbrane, akcije Srba su bile osuđivane kao nepodno�ljivi prekr�aji međunarodnog reda. Logika jugoslovenskog raspada je bila sklona da kriminalizuje svaku mjeru poduzetu od strane Srbije da za�titi svoje nacionalne interese unutar novog sistema dr�ava. Priznavanje Slovenije, Hrvatske i Bosne je pretvorilo Jugoslovensku Armiju, u očima imperijalističke "međunarodne zajednice", u agresora koji ugro�ava nezavisnost i suverenitet novih nezavisnih dr�ava. Akcije srpskih manjina van granica onoga �to je preostalo od stare Federacije su isto tako bile posmatrane kao primjeri jugoslovenske agresije. Dokle god je srpsko nezadovoljstvo rezultatima cijepanja Balkanskog poluostrva postalo smetnja dalekose�nim, strate�kim ciljevima američkog imperijalizma, to je izazvalo gnjev Washington-a i navelo ga na zaključak da Srbiju treba naučiti jednu nezaboravnu pouku.

Napad na Jugoslaviju su izvr�ile kombinovane NATO snage. Ali u njegovom planiranju i izvr�enju, ovaj rat je bio američki poduhvat. Čak ni komično izigravanje Margaret Thacher od strane Tony Blaire-a nije moglo sakriti činjenicu da su SAD, u najbukvalnijem smislu, upravljale ovim ratom. Lansiranje krstarećih projektila na Jugoslaviju 24. marta je označilo da su SAD bombardovale jednu stranu zemlju po četvrti put u manje od godinu dana. Ranije ove godine, u potjeri za nevidljivim "oru�jem za masovno uni�tenje" od Sadam Husein-a, Clinton-ova administracija je započela okrutnu kampanju bombardovanja protiv Iraka. Zaista, bombardovanje Iraka je do sada postalo jedan stalni i rutinski dio američke vanjske politike. Bilansa američkih vojnih aktivnosti u zadnjih 10 godina je po bilo kojem objektivnom standardu razlog za zaprepa�tenje i u�as. Dr�ava koja neprestano progla�ava svoju ljubav prema miru je bila gotovo neprekidno anga�ovana, u jednoj ili drugoj vojnoj aktivnosti, van granica SAD-a. Bilo je tu ne manje od 6 velikih misija koje su uključivale kopnene borbe ili bombardovanja�Panama (1989), Perzijski Zaliv 1 (1990-91), Somalija (1992-93), Bosna (1995), Perzijski Zaliv 2 (1999) i Kosovo-Jugoslavija (1999). Pored toga je jo� bilo i niz okupacija�Haiti (1994-), Bosna (1995-), i Makedonija (1995-). Broj izgubljenih ljudskih �ivota kao posljedica direktnih ili indirektnih vojnih akcija Amerike tokom zadnje decenije, se računa u stotinama hiljada. Naravno, vlada SAD-a i medija predstavlja svaku od ovih epizoda kao dobrotvorna mirovna djela. To su, u stvarnosti, objektivni izra�aji povećanog militarističkog karaktera američkog imperijalizma.

Postoji očigledna i nesumljiva veza između raspada Sovjetskog Saveza i drskosti i okrutnosti s kojima SAD vode svoju međunarodnu politiku tokom 1990-ih. Znatni dijelovi američke vladajuće elite su ubijedili same sebe da odsutnost bilo kakvog značajnog međunarodnog protivnika koji je u stanju da se odupre SAD-u, pru�a istorijski jo� neviđenu priliku za njih da uspostave neprikosnovenu poziciju globalne dominacije, putem kori�tenja vojne sile. Nasuprot ranijih snova o "Američkom Stoljeću" poslije Drugog Svjetskog Rata, koji su bili osujećeni zbog ograničenja koja su se ispriječila globalnim ambicijama SAD-a zbog postojanja Sovjetskog Saveza, političari i stratezi u Washington-u i �irom zemlje ubijeđuju da će njihova neprikosnovena vojna nadmoć učiniti sljedeće stoljeće američko. Neobuzdana od strane vanjskih ograničenja ili značajne opozicije kod kuće, misija SAD-a je da ukloni sve prepreke na putu reorganizacije svjetske ekonomije na bazi tr�i�nih principa, kao �to ih američke tranznacionalne korporacije tumače i dominiraju.

Dovoljno je samo, oni obja�njavaju, da SAD prevaziđu svaku sklonost da budu previ�e oprezni i savjesni oko kori�tenja vojne sile. Kao �to je Thomas Friedman iz New York Times-a ukratko objasnio poslije izbijanja rata protiv Jugoslavije: "Skrivena ruka tr�i�ta nikada neće uspjeti bez skrivene pesnice�McDonald's ne mo�e napredovati bez McDonnell Douglas-a, proizvođača aviona F-15. I skrivena pesnica koja odr�ava svjetsku bezbjednost za kompjutersku tehnologiju iz Silicon Valley-a (California, SAD) se zove Američka Armija, Avijacija, Mornarica i Marinci�. Bez Amerike na du�nosti, neće vi�e biti America Online." [2]

Besramna i detaljna rasprava ove perspektive se mo�e naći u nedavno izdatoj knjizi, pod naslovom Budućnost Ratova, koju su napisali George i Meredith Friedman. Osnovni argumenat Friedman-ovih�oboje su specijalisti u strate�kim biznis informacijama�je da je američki arsenal precizne municije njima pru�io jedan stepen vojne nadmoći koje će im osigurati svjetsku dominaciju za decenije, ako ne i stoljeća. Oni pi�u:

"Dok će ratovi i dalje da dominiraju i određuju međunarodni sistem, način na koji se ratovi vode prolazi kroz dramatičan preobra�aj, koji će znatno pojačati američku moć. Zaista, 21-vo stoljeće će biti definisano nadmoćnoj i istrajnoj moći SAD-a. Me tvrdimo da uspon američke moći nije samo jedan trenutak u globalnom sistemu koji postoji 500 godina, nego to predstavlja početak jednog potpuno novog globalnog sistema.Mi smo u temeljito novoj epohi gdje se svijet koji se okretao oko Evrope mijenja u svijet koji se okreće oko Sjeverne Amerike" [3] (nagla�eno).

Prema tvrdnji Friedman-ovih, ova svjetsko-istorijska promjena sredi�ta globalne moći je bila najavljena Perzijskim Ratom 1991. "Ne�to izvanredno se desilo tokom Operacije Pustinjske Oluje," oni progla�avaju. "Krajnje jednostrana pobjeda, uni�tenje Iračke Armije u poređenju sa �akom �rtava na američkoj strani, govori o kvalitativnoj promjeni u vojnoj moći." Razlog nadmoćnog karaktera američke pobjede je bio razvoj precizno vođene municije, prvo oru�je čija putanja nije kontrolisana zakonima gravitacije i balistike. U stanju su da isprave svoju sopstvenu putanju i da se ciljaju na svoje mete. "Precizno vođena municija je preobrazila statističke osnove rata, i samim time i računicu političke i vojne moći." Friedman-ovi izjavljuju da je uvođenje precizno vođene municije jedan pronalazak koji se "poredi sa uvođenjem vatrenog oru�ja, falanks vojne formacije, i kočije kao presudni trenuci istorije čovječanstva." Dok je Evropa "osvojila svijet uz pomoć pu�ke," pojava precizno vođene municije označava početak američko dominirane epohe u istoriji. [4] Friedman-ovi zaključuju:

"21-vo stoljeće će biti američko stoljeće. Ovo se mo�e učiniti kao čudna stvar da se izjavi, jer je op�te uvjerenje da je ovo stoljeće bilo američko stoljeće, i da se sa njegovim okončanjem, američka superiornost isto tako zavr�ava. Ali period od kako je američka intervencija odlučila rezultat Prvog Svjetskog Rata, pa sve do sada, je bio samo uvod. Samo su neobrađene crte američke moći postale vidljive u posljednjih 100 godina, koje jo� nisu potpuno formirane, i uvijek zaogrnute i prikrivene prelaznim problemima i trivijalnim izazovima�Sputnjik, Vijetnam, Iran, Japan. Kad se osvrnemo na pro�lost, biće nam jasno da su američka nespretnost i proma�aji samo ne�to vi�e od pubertetskih spoticanja�od prolazne va�nosti i malo spomena." [5]

Daleko odvojeno od valjanosti Friedman-ovih procjena istrorijskih posljedica precizno vođene municije, činjenica da njihovi stavovi izra�avaju razmi�ljanja znatnog sloja političke elite SAD-a, je sama po sebi, od velike objektivne va�nosti. Ni�ta nije opasnije od lo�e ideje čije je vrijeme do�lo da se ispuni. Kao �to se već pokazalo odlukom da se Jugoslaviji postavi ultimatum "predajte se ili budite uni�teni", stratezi američkog imperijalizma su sami sebe ubijedili da je precizno vođena municija učinila ratovanje jednim efektivnim, korisnim političkim izborom koji sa sobom nosi malo rizika.

Ideja da je vojna sila odlučujući faktor u istoriji nije nova. Ali ako se ona teoretski prouči, onda ona izra�ava jednu vulgarnu i pojednostavljenu koncepciju stvarnih uzročnih odnosa u istorijskom procesu. Politika rata i tehnologija naoru�anja nisu su�tinski i neophodni faktori u istoriji. U stvarnosti, oba ova faktora su, na kraju krajeva, određeni i pojavljuju se na osnovi bitnijih dru�tveno-ekonomskih faktora. Uvođenje novog sistema naoru�anja svakako mo�e uticati na rezultat jedne ili druge bitke, ili čak, zavisno od okolnosti, i rata. Ali u �irokom prostoru istorije, to je jedan sporedan i mogućan faktor. SAD trenutno u�ivaju "konkurentnu prednost" u industriji naoru�anja. Ali, ni ova prednost niti proizvodi ove industrije ne mogu garantovati svjetsku dominaciju. Uprkos visokog tehnolo�kog nivoa njihovog oru�ja, financijske osnove za vodeću ulogu SAD-a u svjetskom kapitalizmu je daleko manje značajnija nego prije 50 godina. Njihov udio u svjetskoj proizvodnji se dramatično smanjio. Njihov međunarodni trgovinski deficit se povećava za milijarde dolara svakog mjeseca. Zamisao koja le�i iza kulta precizno vođene municije�da nadmoć u oblasti tehnologije naoru�anja mo�e nadoknaditi ove osnovnije elemente nacionalne moći�je jedna opasna zabluda. Čak �ta vi�e, i pored sve njihove eksplozivne sile, financiranje, proizvodnja i stacioniranje krstarećih projektila i drugih "pametnih" bombi su podvrgnuti zakonima kapitalističkog tr�i�ta i milosti i nemilosti njegovih protivrječnosti. Proizvodnja ovog naoru�anja zahtjeva izvanredne tro�kove; i treba se sjetiti da njihovo kori�tenje ne stvara bogatstvo i imovinu, nego ih uni�tava. U slijedećim godinama, bogatstvo koje je produktivna radna snaga proizvela će se koristiti za otplatu dugova koji su se nagomilali zbog tro�kova proizvodnje bombi, koje su eksplodirale na Balkanu.

Sumnjamo da se Gospođa Albright opterećuje sa takvim suptilnostima. Zaista, zanesenost ovim "čudima" tehnologije naoru�anja i "čudima" koja oni obećavaju je zajednička među vladajućim elitama koji su do�li do istorijskog kraja, znali to oni ili ne. Zbunjeni sa slo�enim nizom međunarodnih i domaćih dru�tveno-ekonomskih protivrječnosti koje oni jedva razumiju i za koje ne postoje uobičajena rje�enja, oni u naoru�anju i ratovima vide mogućnost da se probiju kroz probleme.

Kada se posmatra kroz prizmu praktičnih političkih odnosa, stalna vjera u precizno vođenu municiju izgleda opasna i bezobzirna. Ni u jednom istorijskom periodu se jo� nije vidio tako brz razvoj tehnologije. Svaki napredak, bez obzira kako spektakularan, strvara uslove za čak i jo� izvanrednija otkrića da ga nadma�e u dizajnu i funkcionisanju. Revolucionarni napredak u komunikacijama i informativnoj tehnologiji garantuju manje vi�e brzo �irenje osnove znjanja i tehnike na kojima je precizno vođena municija bazirana. SAD monopolija nuklearne energije�za koju su predsjednik Truman i njegovi saradnici vjerovali 1945. da će formirati vojnu osnovu "Američkog Stoljeća" koje je bilo obećano krajem Drugog Svjetskog Rata�je trajalo manje od 5 godina. Nema razloga da se vjeruje da će tehnologija novog naoru�anja ostati isključiva svojina SAD-a. Čak i da su SAD u mogućnosti da odr�e vodeću ulogu u razvoju precizno vođene municije, to neće garantovati da će ratovi slijedeće dekade biti bez prolivene američke krvi kao ratovi 1990-ih. Zločini koje su SAD izvr�ile će neminovno povećati pritisak na nacije koje se smatraju pod prijetnjom, da pripreme sna�an kontra-udar. Čak i u slučajevima gdje se tro�kovi proizvodnje ili kupovine precizno vođene municije doka�u kao unosni, opet će se pronaći jeftinije ali jako smrtonosne hemijske, biolo�ke, i čak i nuklearne alternative. Rusija već posjeduje ogromne zalihe takvih alternativa. Kina, Indija, Pakistan, i naravno, Izrael također imaju znatne arsenale smrtonosnog naoru�anja.

Iako resursi ekonomsko nerazvijenih zemalja nisu dovoljni da se nose sa SAD-om u sferi visoko-tehnolo�kog naoru�anja, Evropa i Japan se sigurno mogu dr�ati ukorak sa SAD-om. Iako oni pa�ljivo izra�avaju svoje izjave na način koji ne pokazuje neprijateljstvo prema SAD-u, evropski analisti nagla�avaju potrebu da se znatno povećaju vojni izdaci u EZ. "Evropska zavisnost od SAD-a," napisao je Financial Times iz Britanije 5. juna, "se pokazala na jedan neprijatan način. Nagla�avajući "hitnost" planova Evropske Zajednice da razvije svoj sopstveni vojni program, Financial Times je izjavio: "Ne radi se o tome da Evropa treba da se nosi sa SAD-om u smislu projektila za projektil, i aviona za avion. Ali treba da ima tehnologiju, industrijsku bazu i profesionalnu vojnu vje�tinu da se osigura da barem mo�e djelovati rame uz rame sa SAD-om, a ne kao siroti rod"(nagla�eno).

U prvoj polovini 20-tog stoljeća se dogodilo naju�asnije traćenje ljudskih �ivota u istoriji svijeta. Procjenjuje se da je vi�e od 100 miliona ljudi poginulo tokom Prvog Svjetskog Rata (1914-18) i Drugog Svjetskog Rata (1939-45). Izvori ovih ratova, kao �to su veliki revolucionarni marksisti toga vremena objasnili, le�e u fundamentalnim kontradikcijama svjetskog kapitalizma�između su�tinski anarhičnog karaktera tr�i�ne ekonomije i objektivno dru�tvenog karaktera proizvodnje; između razvoja visoko integrisane svjetske ekonomije i nacionalno-dr�avnog sistema u okviru kojega je vlast bur�oazije istorijski ukorijenjena. Sukobi između vladajućih klasa u raznim imperijalističkim zemljama oko tr�i�ta, sirovina i vezanih interesa su direktno ubrzali survavanje u ponor svjetskih ratova. SAD su iza�le iz Drugog Svjetskog Rata kao vodeća kapitalistička sila. Njemačka, Italija i Japan su bili savladani. Engleska i Francuska su bili opusto�eni tro�kovima rata. Stari među-imperijalistički antagonizmi nisu bili nestali, nego su se dr�ali na uzdi u prisustvu Hladnog Rata između SAD-a i Sovjetskog Saveza.

Propast SSSR-a 1991. je otklonila političke prepreke u među-imperijalističkim sukobima. Suparničke ambicije SAD-a, Evrope i Japana se ne mogu zauvijek izgladiti mirnim putem. Svijet biznisa je jedno nemilosrdno i neumoljivo takmičenje. Biznis konglomerati koji, iz jednog ili drugog razloga, danas imaju potrebu da sarađuju na jednom projektu mogu, zavisno od okolnosti, da se sutra uhvate u ko�tac jedni s drugima. Nemilosrdna konkurencija među konglomeratima na svjetskoj razini�vječni omnium contra omnes (rat svih protiv svih ostalih)�na kraju pronalazi svoj najrazvijeniji i najsmrtonosniji izra�aj u otvorenom vojnom sukobu. Globalna integracija proizvodnje ne umanjuje sukob između imperijalističkih sila, nego ga paradoksalno pojačava. Kao �to Friedman-ovi pi�u, a u ovom navratu su u pravu: "Ekonomska saradnja donosi ekonomsku među-zavisnost. Među-zavisnost donosi sukobe. Potraga za ekonomskom prednosti je jedna očajna igra koja uzrokuje nacije da preduzmu očajne akcije, �to je jedna činjenica koje se mo�e istorijski dokazati." [6]

Povećana učestalost vojnih sukoba tokom 1990-ih je jedan objektivan simptom nadolazećeg razbuktavanja međunarodnog po�ara uni�tenja. Prvi i Drugi Svjetski Rat su bili prethođeni nizom lokalnih ili regionalnoh sukoba. Dok velike imperijalističke sile poku�avaju da pro�ire svoj uticaj u regione koji su se otvorili za kapitalistički prodor zbog raspada SSSR-a, vjerovatnoća sukoba između njih se povećava. To �to će se rije�avati u velikim sukobima�kao �to su oni koji će neminovno proizaći oko raspodjele plodova od pljačke nafte iz Kaspijske i Kavkaske regije�će biti pitanja �ivota i smrti oko svjetske vladavine i pozicije. Takva pitanja, zbog same svoje prirode, se ne daju rije�iti mirnim putem. Osnovne tendencije imperijalizma se neumoljivo kreću u pravcu novog svjetskog rata.

Uprkos svim naporima medije da proizvede podr�ku za ovaj rat, reagovanje američke radničke klase�to jeste, velike većine stanovni�tva�je bila primjetno rezervisana. Da se ne varamo, tu nije bilo značajnih manifestacija opozicije ovom ratu. Ali isto tako nije bilo ni znatnog paradiranja popularnog odobrenja prema napadu na Jugoslaviju. Za razliku od neograničenog entuzijazma za rat kojeg su pokazivale medijske ličnosti, op�ti osjećaji i mi�ljenja koja su radni ljudi najvi�e izra�avali su bili zbunjenost i bojazan. Ovaj rat nije bio popularna tema razgovora. Upitani �ta misle o ovom ratu, radni ljudi obično odgovore da ne razumiju o čemu se tu radi. Naravno, ne sviđa im se �ta su čuli o "etničkom či�ćenju." Ali istovremeno radnici osjećaju da su uzroci borbi na Kosovu i unutar biv�e Jugoslavije komplikovaniji nego oni na koje ih medija upućuje. Daleko od toga da potpaljuju patriotsku vatru, očigledno neravnopravni karakter ovog sukoba i posljedice od američkih bombi su doprinijele op�tem osjećanju nelagodnosti među �irom javnosti. Ova ocjena se potvrđuje mjerama koje je poduzela Clinton-ova administracija, sa saučesni�tvom medije, da se ograniče �to je moguće vi�e vijesti o ubijanju i uni�tenju prouzrokovanim američkim bombardovanjem. Odluka da se bombarduje glavna jugoslovenska TV stanica u Beogradu se donijela poslije njenog prenosa prvih velikih incidenata od NATO bombardovanja u kojima je bilo znatnih �rtava. U sedmicama koje su uslijedile poslije tog krvavog događaja, reporta�e od američkih dopisnika o posljedicama pojačanog bombardovanja Jugoslavije gotovo da su prestale. Televizijske reporta�e Brent Sadler-a, mo�da posljednjeg CNN dopisnika sa trunkom ličnog po�tenja, su bile zaustavljene. Clinton-ova administracija očigledno nije �eljela da javnost bude dobro informisana o njenom kori�tenju kasetnih bombi i drugih pravih "oru�ja za masovno uni�tenje" protiv srpskog naroda.

Čak i va�niji pokazatelj procjene Clinton-ove administracije o op�tem raspolo�enju je bilo njeno očigledno vjerovanje da je javnost bila duboko suprotstavljena riskiranju američkih �ivota u Jugoslaviji. Naravno, nema nekog posebnog jačanja vjere i morala op�te svijesti, koja prihvaća ubijanje ljudi u drugoj zemlji sve dok to ne ko�ta američkih �ivota. Međutim, rat za kojeg narod nije spreman da prihvati bilo koji stepen �rtovanja nije rat u kojem vlada u�iva �iroku javnu podr�ku. Valja se prisjetiti da je već vi�e od 25.000 američkih vojnika poginulo u Vijetnamu sa nekoliko stotina hiljada povrijeđenih, prije nego �to se javno mnjenje odlučno okrenulo protiv tog rata.

Ni�ta nije intelektualno jalovije i praznije, i politički povr�nije od vrste pseudo-radikalizma koji mije�a �argon sa analizom i insistira na tumačenju ovakvih slo�enih i protivuriječenih fenomena kao �to su javno mnjenje, s naivno "revolucionarnim" izrazima. Bilo bi varljivo i samo-obmanjujuće da se relativno odsustvo pro-ratnih osjećanja�to jeste, raspolo�enja i osjećanja pasivnog pristanka koje je preovladavalo tokom kampanje bombardovanja�poistovijeti sa politički svjesnom opozicijom imperijalističkom napadu na Jugoslaviju. Međutim, ne bi bilo ni�ta manje pogre�no da se iz sada�njeg zbunjenog stanja op�te svijesti izvuku pesimistički zaključci i da se potcijeni stvarni potencijal za promjenu u političkoj orijentaciji radničke klase. Radije nego da se preuzme povr�ni pesimizam ili optimizam, potrebno je proučiti objektivno stanje klasnih odnosa koji su uzrokovali ovo reagovanje raznih dru�tvenih slojeva prema balkanskom ratu.

Među najizvanrednijim karakteristikama napada na Jugoslaviju je bila vodeća uloga individualaca koji su se nekada protivili Vijetnamskom Ratu i učestvovali u anti-imperijalističkim protestima. Sa izuzetkom premijera Tony Blaire-a iz Britanije�koji bukvalno nije imao političku istoriju sve dok ga Rupert Murdock (veliki medijski magnat�prim. prev.) nije postavio na čelo Laburističke Partije�svi ostali glavni lideri NATO-vog rata su tvrdili, ranije u svojoj pro�losti, da su bili protivnici imperijalizma. Predsjednik Clinton, kao �to svako zna, je izbjegao Vijetnam, pu�io marihuanu, i javno proglasio svoju mr�nju prema armiji SAD-a. Javier Solana, socijal demokrata koji se nekada protivio ulasku �panije u NATO, je danas generalni sekretar ovog vojnog saveza. Njemački kancelar, Gerhard Schroeder, je izvikivao marksističke fraze kao lider socijal-demokratskog omladinskog pokreta i protivio se stacioniranju Per�ing raketa prije samo 15 godina. Joschka Fisher, njegov ministar vanjskih poslova, je predvodio grupu samozvanih revolucionarnih uličnih boraca 1970-ih, i kasnije, kao vođa Zelene Partije, proglasio svoju nepomirljivu privr�enost pacifizmu. Nedavni portret ovog njemačkog ministra vanjskih poslova, kojeg je objavio New York Times, je izvijestio da "Joschka Fisher sna�no brani tu istu politiku kojoj se on nekada suprostavljao, �to razbje�njava fundamentaliste u njegovoj sopstvenoj Zelenoj Partiji." Massimo D'Alema, premijer Italije, je vodio Komunističku Partiju prije nego �to se transformisala u Demokratsku Partiju Lijevice. Politička istorija ovih individualaca nije samo potvrda dobro poznate francuske poslovice, "Prije 30-te revolucionar; a poslije toga svinja." Već to označava evoluciju �irokog dru�tvenog sloja u modernom bur�oaskom dru�tvu.

Nagli uspon ili bum berze dionica, koji je počeo u ranim 1980-im, se duboko odrazio na dru�tvenu strukturu i klasne odnose svih glavnih kapitalističkih dr�ava. Neprestani rast vrijednosti dionica, posebno eksplozija tr�i�nih procjenjivanja od 1995, je pru�ila znatnom djelu srednje klase�posebno među obrazovanom elitom�pristup stepenu bogatstva koji nisu mogli ni zamisliti na početku svojih karijera. Oni koji su se obogatili sačinjavaju relativno mali procenat stanovni�tva. Ali izra�eno u brojkama, ovi "novi bogata�i" predstavljaju znatan i politički moćan dru�tveni stale�. Kapitalističe vlade ula�u veliki dio svog vremena i napora da zadovolje njihove povećane �elje i glad i sve egzotičnije i rasko�nije ukuse. Bukvalno oslobođeni od svih uobičajenih briga o ličnim bud�etima i nesta�ici novca, ovi novi bogata�i u�ivaju nivo obilja u svojim ličnim �ivotima za koje ogromna masa stanovni�tva zna samo iz filmova, televizije i popularnih časopisa.

New York Times je nedavno izvr�io zanimljivu studiju jednog va�nog novog trenda u prodaji i kupovini nekretnine u SAD-u: "Milion-dolarska vila�ili multimilionska vila, u nekim gradovima�se pojavljuje kao visoko-profilni znak zlatnih 1990-ih, ne samo u tradicionalno bogatim mjestima, nego i u gradovima srednje Amerike kao Memphis gdje su takve kuće bile rijetkost."

Ove vile, Times primjećuje, "su simbolične za ekonomsku podijeljenost: bogatstvo stvoreno u bumu koje je počelo krajem 1995, iako je do�lo do mnogo ljudi, je oti�lo nesrazmjerno i u ogromnim količinama u najbogatijih 5 posto domačinstava u zemlji. Oni su u svoj d�ep strpali većinu dobitka od brzog rasta berze dionica, koji je stvorio na hiljade multimilionera preko noći. I oni su jasno i upadljivo ulo�ili veliki dio svojih dobitaka u svoje vile."

Citirajući studiju ekonomiste New York Univerziteta Edward N. Wolff-a, New York Times objavljuje da se "Rijetko u istoriji desilo tako brzo gomilanje bogatih ljudi�. Dok se broj američkih porodica povećao za 3 posto tokom 3 godine, broj multimilionskih porodica je skočio za 36.6 posto. Ako u bogate ubrojimo porodice sa 10 miliona dolara ili vi�e, 275.000 porodica se kvalifikovalo za ovu grupu 1998, �to je porast sa 190.000 1995, to jeste, povećanje za 44.7 posto."

Druga strana ovog procesa je pogor�anje ekonomskog poloza�aja ogromne većine američkog naroda tokom istog perioda. "Iz svoje analize podataka Federalne Rezerve," pi�e New York Times, "Mr. Wolff prodire u jo� jednu činjenicu: Dok je čisto bruto bogatstvo za najbogatijih 10 posto porodica u zemlji naraslo, u preostalih 90 posto je ono bilo u padu." [ 7]

Ovaj citirani izvje�taj je samo jedan kratki pregled i primjer socijalne nejednakosti koja je svugdje prisutna u sada�njoj Americi. �irenje socijalne provalije unutar američkog dru�tva brzo dosti�e�ako to već do sada nije dostiglo�stepen u kojem se čak i pretvaranje i izgovor o �irokoj dru�tvenoj saglasnosti, ukorijenjenoj u osnovnim demokratskim vrijednostima, ne mo�e vi�e odr�avati. Ova situacija nije samo proizvod puke veličine razlike između prosječne godi�nje zarade najbogatijih 10 posto stanovni�tva i ostalog naroda. Specifičan karakter gomilanja bogatstva�to jeste, obogaćivanja putem rasta vrijednosti dionica�sasvim prirodno stvara dru�tvene i političke stavove i mi�ljenja koja su doboko protiv radničke klase i koja su pro-imperijalističkog karaktera. Politika koja je omogućila eksplozivan rast vrijednosti dionica�nemilosrdan pritisak na visinu plata, neprestani zahtjevi za veću produktivnost, masivno rezanje u dru�tvenim izdacima, neumoljivo kori�tenje "smanjivanja broja radnih mjesta" da se odr�i visoki nivo profita kompanija�je oslabila socijalni polo�aj radničke klase SAD-a.

Međunarodne posljedice politike koja je uzrokovala da vrijednost berzi kao �to su Dow Jones i NASDAQ skoče do neviđenih visina, su za ogromnu većinu svjetskog stanovni�tva koje �ivi u manje razvijenim zemljama, duboko tragične. Bum berze dionica se napaja i odr�ava, iznad svega ostalog, putem deflacije (ili neinflacije) koja već du�e vrijeme zavisi od pada cijena sirovina. Ovaj pad nije jednostavno proizvod objektivnih ekonomskih tokova, nego nemilosrdne politike koju vode velike imperijalističke sile da oslabe sposobnost nerazvijenih zemalja da podignu cijene sirovina. Uspje�no uni�tenje sposobnosti zemalja proizvođača nafte OPEC, da samostalno diktiraju cijene�u kojem je Perzijski Rat od 1990-91. igrao glavnu ulogu�je najznačajniji primjer veze između gomilanja bogatstva u imperijalističkim zemljama i povećane eksploatacije onih manje razvijenih zemalja. Oni u razvijenim zemljama čije se bogatstvo zasniva na rastućuj vrijednosti dionica su direktno izvukli korist iz ovih tokova. Naravno, to ne znači da svako ko je ulagao u berzu dionica podr�ava imperijalističku politiku. Ali je nemoguće poreći �iroke dru�tvene i političke posljedice ovih objektivnih ekonomskih tokova i odnosa.

Usred Drugog Svjetskog Rata, Lenjin je zapazio vezu između superprofita kojeg je imperijalizam izvukao iz kolonija, i političke trulosti, pokvarenosti i potkupljivosti dijela srednje klase i radničke birokratije. Uprkos tome da uslovi i međunarodni odnosi 1999. sigurno nisu identični onima 1916, sličan i analogan tok je bio u dejstvu. Objektivan način djelovanja i dru�tvene posljedice produ�enog buma berze dionica su omogućili imperijalizam da iz sloja vi�e srednje klase regrutuje nove i odane podr�aoce. Reakcionarna, konformistička, saglasna, cinična i drska intelektualna klima koja preovladava u SAD-u i Evropi�koju podr�ava medija i koju prilagođavaju i pode�avaju većinom pokorni, truli i potkupljeni akademičari�odra�ava dru�tveni stav visoko privilegovanog sloja stanovni�tva koji uop�te nije zainteresovan u potsticanju kritičnog proučavanja ekonomskih i političkih osnova svog novo-ostvarenog bogatstva.

Rastući jaz između privilegovanog sloja koji sačinjava vladajuću kapitalističku elitu, i �iroke mase radnih ljudi obilje�ava objektivno visoki nivo dru�tvenih i klasnih napetosti. Mo�e se činiti da je ova ocjena kontradiktorna zbog odsutnosti militantnog radničkog aktivizma u SAD-u. Ali mali broj �trajkova i drugih oblika masovnih dru�tvenih protesta ne ukazuju na dru�tvenu stabilnost. Nego činjenica da je u pro�loj deceniji bilo tako malo otvorenih manifestacija klasnih sukoba, uprkos brzog rasta socijalne nejednakosti, sugeri�e da su postojeće političke i dru�tvene institucije u SAD-u postale bezosjećajne na rastuće nezadovoljstvo radničke klase. Ustanovljene dru�tvene organizacije kao �to su sindikati vi�e ne funkcioni�u, čak ni u ograničenom smislu, kao glasnici narodnog nezadovoljstva. Demokratska i Republikanska partija, koje bukvalno nemaju direktan kontakt sa narodom, čak i ne priznaju, a kamoli da predlo�e, rje�enja za osnovne probleme �ivota radničke klase. �to se god du�e �albe radničke klase ignori�u, ugu�uju i obuzdavaju, one na kraju postaju sve eksplozivnije. Jednom mora doći vrijeme da se dru�tvena napetost, kada se pribli�i "kritičnoj masi," naglo izlije na povr�inu dru�tva.

Produ�eno slabljenje i smrt američkih sindikata je jedno od najosnovnijih promjena u dru�tvenom �ivotu SAD-a tokom zadnje dvije decenije. Ne tako davno tokom 1960-ih, Johnson-ova administracija nije mogla da vodi Vijetnamski Rat bez stalnog uzimanja u obzir posljedica svoje politike na radničku klasu. Predsjednik Lyndon Johnson se odupirao zahtjevima Federalne Rezerve i predstavnika velikog biznisa da namiri rastuće tro�kove rata putem otkidanja od dru�tvenih izdataka. On se bojao da bi o�tra ekonomska politika samouzdr�avanja ili stezanja kai�a mogla da jo� pojača klasne sukobe i dru�tvene nerede, koji su već bili na visokom stepenu. Nixon-ova administracija je 1971. poku�ala da se odupre zahtjevima radnika za bolje �ivotne uslove putem osnivanja Platnog Odbora (Pay Board) i godi�njeg ograničenja od 5,5 posto na povi�ice plata. Da bi dobili osjećaj dru�tvene klime tog vremena, valja se prisjetiti da je čak i čovjek poput George Meany-ja�70-godi�nji predsjednik AFL-CIO (američkog saveza sindikata�prim. prev.) kojeg su smatrali kao najkonzervativniju desničarsku ličnost američkog radničkog pokreta�objavio da su Nixon-ovi napori da kontroli�e plate "prvi korak ka fa�izmu." Uprkos svoje retorike, Meany se kasnije slo�io da sarađuje sa Platnim Odborom. Međutim, suočen ogromnom narodnom opozicijom i rastućim talasom �trajkova, Meany je bio primoran da podnese ostavku u Platnom Odboru i Nixon-ov plan za kontrolu plata je propao.

Međutim, s početkom 1970-ih, kombinacija ekonomskih i političkih razvoja je temeljito promijenila domaću i međunarodnu sredinu u kojoj je američka vladajuća elita djelovala, u njenu korist. Kao prvo, velike međunarodne ekonomske krize od 1973-75 i 1979-81 su okončale dugotrajni poslije-ratni bum. U okolnostima rastuće nezaposlenosti�kojoj je vlada doprinijela putem povećanja kamata na jo� nečuvene stope�korporacije su iskoristile priliku da povedu trajnu ofanzivu protiv sindikata. Signal za ovaj napad je do�ao avgusta 1981, kada je predsjednik Ronald Reagan otpustio 11.000 kontrolora zračnog saobraćaja, koji su bili �trajkovali. Uprkos masovne narodne podr�ke kontrolorima�koja je do�la do izra�aja u anti-Reagan demonstracijama 500.000 radnika u Washington-u septembra 1981�AFL-CIO nije poduzeo ikakve mjere da se �trajkači ponovo unajme. Uspostavio se �ablon koji se nastavio tokom 1980-ih i 1990-ih. Birokratija sindikata, koja je dugo vremena smatrala militantnost svojih članova kao prijetnju svojim vlastitim privilegovanim polo�ajima, su sa odobrenjem dočekali ove poraze radnika kao priliku za produbljenje svoje direktne saradnje sa poslodavcima. Do kraja 1980-ih, poslije neprekinutog niza poraza radnika u jednoj industriji poslije druge, sindikati su prestali da funkcioni�u kao prava i iskrena odbrambena organizacija radničke klase u svakom značajnom smislu te riječi. �trajkovi koji su do sredine 1980-ih bili istrajna i eksplozivna karakteristika američkog dru�tvenog �ivota, su opadali godinu za godinom do rekordno niskih nivoa. Rezanje plata i masovna otpu�tanja, kojima se tradicionalno �estoko odupiralo, su postali uobičajena pojava u industriji SAD-a.

Uprkos izvjesnih istorijskih slabosti američkog radničkog pokreta koje su ga učinile izuzetno ranjivim za napade�kao �to su njegov nedostatak nezavisne političke organizacije, odsutnost bilo kakvih značajnih socijalističkih tendencija, op�te nizak stepen klasne svijesti i, zadnje ali ne i posljednje, odvratan stepen pokvarenosti, trulosti, potkupljenosti i gangsterizma radničke birokratije�propast sindikata u SAD-u je bio dio �ireg međunarodnog fenomena. �irom svijeta su stare političke partije i sindikati radničke klase u�li u trajnu krizu od sredine 1980-ih pa dalje. �ta je bio su�tinski uzrok ovog raspada �irom svijeta?

Svjetske recesije od 1970-ih i ranih 1980-ih su dovele do temeljnih promjena u osnovnim oblicima kapitalističke proizvodnje. Dok je međunarodna trgovina do�ivjela ogroman rast poslije Drugog Svjetskog Rata, proces proizvodnje se nastavio, najvećim dijelom, u nacionalnim okvirima. Dok su multinacionalne korporacije poslovale u mnogim zemljama, njihovi proizvodni pogoni su djelovali po nacionalnim osnovama. Na primjer, jedna korporacija SAD-a poput Ford-a ili General Motors-a, bi imala proizvodne pogone i postrojenja u raznim zemljama. Ali ovi pogoni su imali cilj da proizvode za tr�i�te zemlje u kojoj su bili smje�teni.

Revolucionarni razvoji tehnologije transporta i kompjuterskih komunikacija su omogućili istorijsku promjenu organizacije i tehnika kapitalističke proizvodnje. Multinacionalni oblik udru�ene poslovne organizacije je bio nadma�en tranznacionalnom korporacijom. Bitni i su�tinski značaj ove promjene je bio da je ona omogućila da se proizvodnja i poslovi organizuju i koordiniraju direktno na međunarodnoj osnovi. Izdr�avane masivnim dnevnim pokretom i kapitala i informacije, tranznacionalne korporacije su bile u stanju da po prvi put uspostave globalno integrisani sistem proizvodnje. To im je omogućilo da zaobiđu radnu snagu u svojim "nacionalnim domovinama" i da uspje�no iskoriste regionalne i kontinentalne razlike u visinama plata i socijalnim beneficijama.

Ni jedna postojeća masovna organizacija radničke klase nije bila spremna, voljna ili sposobna da pripremi efektivan odgovor na revolucionarni napredak u tehnologiji i njene dalekose�ne posljedice na kapitalistički način proizvodnje. Uprkos svojih zvaničnih titula i formalnih političkih veza i udru�enja�bilo da su sebe nazivali Socijalistima, Komunistima, Laburistima, ili kao �to je slučaj u SAD-u, otvoreno proglasili svoju privr�enost kapitalizmu i partijama velikog biznisa�stare radničke organizacije su se zasnivale na nacionalnoj dr�avi kao nepromjenjivom okviru proizvodnje. Ako pretpostavimo vječnu ovisnost kapitalističkih korporacija o nacionalnoj radnoj snazi koja je im je na direktnom raspolaganju, sindikati su vjerovali da imaju nepobjedivu poziciju. Dokle kod su sindikati kontrolisali nacionalno snabdjevanje radnom snagom, oni bi zadr�ali sposobnost da dovijeka izvlače usluge i popuste od poslodavaca. Čitava reformistička ideologija radničkog pokreta se zasnivala na ovoj udobnoj i samozadovoljnoj nacionalističkoj perspecktivi.

Ova nacionalistička reformistička perspektiva je bila krajnje ukorijenjena u materijalnim interesima birokratije. Prema tome, propast ove perspektive nije ni najmanje oslabila odanost, poslu�nost i podređenost birokratije kapitalizmu. Naprotiv, birokratija je utro�ila svoju energiju u očuvanje svojih privilegija unutar nacionalne dr�ave putem poku�aja da natjera radničku klasu da prihvati ni�i standard �ivota.

Raspad Sovjetske Komunističke Partije (KPSS) i propast SSSR-a su bili najekstremnije i eksplozivne manifestacije raspada starih birokratskih i reformističkih partija radničke klase. Naravno, Sovjetski Savez je predstavljao daleko veće istorijsko dostigniće međunarodne radničke klase nego �to su to bili zapadnoevropski i američki sindikati. KPSS je dr�ala dr�avnu vlast i vladala na osnovi nacionalizovanih oblika svojine koji su bili stvoreni poslije Oktobarske Revolucije 1917. Ali uprkos ove bitne razlike, program i ideologija vladajuće staljinističke birokratije�koja je dosta prije toga prisvojila političku vlast od radničke klase i istrijebila čitavu generaciju marksista koji su predvodili socijalističku revoluciju�su bili u su�tini isti kao i kod laburističke birokratije u razvijenim kapitalističkim zemljama, u dva osnovna smisla.

Kao prvo, zvanična sovjetska doktrina "mirne koegzistencije" je bila kremljinska verzija klasne kolaboracije i saradnje radničke birokratije na Zapadu. Nasuprot histeričnoj propagandi američke medije, marksizam uop�te nije igrao nikakvu ulogu u politici staljinističkih lidera SSSR-a. Stav tipičnog sovjetskog birokrate prema samoj mogućnosti revolucionarnih pobuna i ustanaka�i unutar i van granica SSSR-a�je bio kombinacija ličnog straha i nasilne promjene političkih osjećanja. �eljni ničega drugoga nego da u miru u�ivaju luksuz koji su im njihovi polo�aji u birokratiji donijeli, staljinistički lideri nisu tra�ili načina da sru�e svjetski imperijalizam nego da mu se prilagode.

Drugo, ekonomski program kojim je birokratija upravljala je bila jedna čudna i neobična verzija nacionalizma kojeg su upra�njavale njihove reformističke kolege u Zapadnoj Evropi. Takozvani "socijalizam" kojeg je Kremljin prihvatio i podr�avao se zasnivao uglavnom na resursima i bogatstvima koji su bili na raspolaganju unutar SSSR-a. Staljinistička birokratija nije te�ila za ničim ambicioznijim od sovjetske verzije dr�ave sa socijalnim osiguranjem i uslugama. Osnovna obmana ovog programa je bila u tome da je razvoj sovjetske ekonomije ovisio, u posljednjoj analizi, o resursima i bogatstvima svjetske ekonomije i njene međunarodne podjele rada. Bilo je nemoguće da se samo iz bogatstava i proizvodnje jedne nacije odr�ava jedna socijalna dr�ava koja je u stanju da opstane, a kamoli jedno napredno socijalističko dru�tvo. Uvođenje globalno-integrisane proizvodnje je pro�irilo jaz između razvijenih kapitalističkih zemalja i Sovjetskog Saveza. Problem nije bio samo tehnolo�ki: u staljinističkom sistemu jednostavno nije bilo mjesta za tranznacionalne oblike proizvodnje. Čak i između SSSR-a i staljinističkih re�ima Istočne Evrope, ekonomski odnosi su ostali na krajnje primitivnom nivou. Kada je Mihail Gorbačov do�ao na vlast 1985, on nije imao boljih rje�enja za izazove koje je nametnula globalizacija kapitalističke proizvodnje, nego njegove kolege u birokratijama američkog i zapadnoevropskog radničkog pokreta. Svi njegovi očajni poku�aji da improvizuje rje�enje za rastuće dru�tvene i političke probleme su bili beskorisni. Katastrofalni staljinistički eksperiment sa "socijalizmom u jednoj zemlji"�koji je od početka predstavljao odbacivanje načela socijalističkog internacionalizma na kojem se Oktobarska Revolucija zasnivala�je do�ao do nesretnog i kobnog kraja sa raspadom Sovjetskog Saveza decembra 1991.

Trenutna politička dizorijentacija radničke klase se mnogo bolje mo�e shvatiti kada se objasni u okviru globalnih ekonomskih transformacija, političkih katastrofa i organizacijskih raspada tokom posljednje dvije decenije. Zamislite vojsku koja je opkoljena moćnim neprijateljima sa svih strana. Njene vođe dezertiraju usred bitke, odnoseći sa sobom oru�je i zalihe. Radnička klasa se nalazi u sličnom polo�aju. Izdale su je partije i organizacije koje je ona podr�avala i na koje se oslanjala. To �to komplikuje stvar je da bezvrijednost njenih starih organizacija i lidera nije samo stvar subjektivnih gre�aka i lične pokvarenosti, trulosti i potkupljivosti. Nego je njihova bezvrijednost duboko ukorijenjena u objektivnim ekonomskim tokovima koji su dramatično uticali na način proizvodnje i klasne odnose. Prema tome, to �to je radničkoj klasi potrebno nije samo promjena lica u starim organizacijama�ili, da budemo precizniji, onoga �to je ostalo od tih obraza. Tu ne postoji "hitna pomoć" koja mo�e povratiti u �ivot ove umiruće, reakcionarne i nazadne birokratske sindikate i političke organizacije iz pro�losti. �to se prije �utnu ustranu, to bolje. To �to je potrebno radničkoj klasi je nova revolucionarna internacionalna organizacija, čija se strategija, perspektiva i program sla�u i podudaraju sa objektivnim tendencijama svjetske ekonomije i istorijskog razvoja.

Kao �to nam je dobro poznato, postoji mno�tvo pesimista koji su ubijeđeni da uop�te nema mogućnosti za stvaranje takvog internacionalnog revolucionarnog pokreta. Da se zapaziti da se oni najnepopravljiviji od ovih pesimista mogu naći ba� među onima koji su ne tako davno ulagali puno povjerenje u sindikate, i duboko vjerovali u trajnost SSSR-a. Do juče su oni bili ubijeđeni da će birokratski vođen reformizam vječno trajati. Danas oni vjeruju sa ni�ta manjim uvjerenjem u vječnu pobjedu kapitalističke reakcije. Ali to �to obilje�ava ovaj jučera�nji lakoumni optimizam i dana�nji demoralizovani pesimizam, je izvjesna vrsta intelektualne i političke povr�nosti, čije su karakteristične crte nedostatak volje i sposobnosti da se istra�e i prouče događaji unutar nu�nog istorijskog okvira, i nenaklonost da se ispitaju kontradikcije koje le�e ispod ove visoko varljive spolja�njosti dru�tvene stabilnosti. Tu su druge karakteristike�posebno među onima koji dobivaju svoje plate iz univerzitetskih blagajni�koje pogor�avaju i doprinose ovim intelektualnim slabostima, naime, jedan izvjestan nedostatak lične hrabrosti, integriteta, i jednostavnog po�tenja.

Vjera u revolucionarnu ulogu radničke klase i objektivnu mogućnost za socijalizam nije samo stvar vjere, nego teoretskog sagledavanja i prodiranja u objektivne zakone kapitalističkog razvoja i poznavanja istorije�posebno one od 20-tog stoljeća. U posljednjih 99 i po godina nije bilo manjka revolucionarnih borbi radničke klase�ruske, njemačke, �panske, portugalske, grčke, kineske, čileanske, argentinske, vijetnamske, mađarske, austrijske, ju�noafričke, cejlonske, i da, američke. Ovaj kratki spisak je daleko od potpunog.

�ta je objektivna osnova preporoda revolucionarnih borbi od strane radničke klase pri ulasku u 21-vo stoljeće? Paradoksalno, same promjene objektivnih tokova svjetskog kapitalizma koji su doprinijeli dizorijentaciji i slabljenju radničke klase u toku zadnje dvije decenije su polo�ile temelj za obnovu otvorenih klasnih sukoba, ali na mnogo �iroj osnovi nego �to je to bilo moguće ranije. Glavna slabost prethodnih oblika klasnih sukoba je le�ala u njihovoj nacionalnoj odvojenosti. Čak i kada je internacionalno jedinstvo proletarijata bilo progla�avano i proslavljano, objektivni uslovi su djelovali protivno razvoju klasne borbe kao ujedinjenog internacionalnog procesa. Ali mogućnost nadma�ivanja ovog ograničenja je prisutna u globalno integrisanoj proizvodnji. Ovaj razvoj kapitalizma ne samo da suočava radničku klasu sa objektivnom nu�dom da vodi svoje borbe na internacionalnoj osnovi; ekonomske transformacije su također stvorile objektivne uslove za stvaranje ovog internacionalnog jedinstva. Kao prvo, aktivnosti tranznacionalnih korporacija i tečnost globalnog pokreta kapitala su dovele do ogromnog rasta radničke klase na internacionalnoj razini. U zemljama i regionima, gdje prije samo 30 godina, skoro da nije ni postojala radnička klasa, proletarijat se pojavio kao masovna sila. Proletarijat Istočne Azije, koji je prije samo jedne generacije sačinjavao samo neznatan dio stanovni�tva regije, sada broji desetine miliona. Drugo, komunikaciona tehnologija, koja je podloga tranznacionalne proizvodnje, će neminovno olak�ati i potpomoči koordinaciju klasne borbe�i u smislu strategije i logistike�na globalnoj razini.

Smetnje i prepreke globalizaciji klasne borbe i internacionalnom jedinstvu radničke klase su u manjoj mjeri tehničke nego li političke i ideolo�ke prirode. Produ�ena kriza internacionalnog radničkog pokreta je na�la mo�da svoj najnazadniji i najreakcionarniji politički odraz u naglom porastu nacionalizma. Gubitak političke vjere u revolucionarne sposobnosti radničke klase i nade u socijalističku revoluciju su doprinijeli preporodu nacionalističkih programa i ideologija. U mnogim slučajevima, istorijsko nazadni karakter ovih tendencija se prikrivao pseudo-ljevičarskom demagogijom "nacionalnog samoopredjeljenja" i "nacionalnog oslobođenja."

U poku�ajima da izbjegnu slo�en zadatak borbe protiv svih oblika �ovinizma�bilo da je zasnovan na jeziku, religiji ili etničkoj pripadnosti�i utičući na jedinstvo svih dijelova radničke klase unutar zemalja sa mje�ovitim stanovni�tvom, bezbrojne sitno-bur�oaske tendencije su umjesto toga izabrale da se baziraju na jednoj ili drugoj nacionalnoj zajednici. Cinično i neupućeno kori�tenje marksističkog �argona ne mijenja činjenicu da se su�tinski sadr�aj njihove politike sastojao u uzdizanju nacionalnog ili etničkog identiteta iznad klasne svijesti i, proizilazeći iz toga, potčinjavanje objektivnih interesa radničke klase političkim i financijskim interesima nacionalne bur�oazije i sitne bur�oazije.

Ima razloga da se vjeruje da smo već dostigli plimu nacionalističkog preporoda. Zaista, posljedice događaja u Jugoslaviji moraju doprinijeti potkopavanju ugleda i uticaja nacionalizma i političke vjerodostojnosti zahtjeva za samoopredjeljenjem. U�asi među-komunalnih sukoba koji su harali Balkanom su otkrili nazadne i reakcionarne posljedice nacionalizma. �ta se postiglo raspadom Jugoslavije? Prljave spletke i mahinacije Milo�evića u Srbiji, Tuđmana u Hrvatskoj, Kučana u Sloveniji, i Izetbegovića u Bosni su ko�tale na desetine hiljada �ivota, i za �ta? Čitav ekonomski i kulturni nivo Balkana je neizmjerno opao. "Nezavisna" Bosna je jedan bijedni imperijalistički protektorat. "Nezavisna" Hrvatska �ivi od mrvica koje im imperijalisti udjeljuju. Srbija je opusto�ena. A �to se tiče Kosova, ono je podijeljeno u nekoliko okupacionih zona. Njegov "nacionalni oslobodilački pokret", OVK, nema budućnosti osim kao određene �andarmerije SAD-a. Sve nacionalne i religiozne zajednice su bile �rtve građanskih ratova. Svi događaji tokom raspada Jugoslavije su gorko svjedočanstvo i osuda nacionalizmu.

Tu ima jo� jedna tačka gledi�ta jugoslovenskih zbivanja iz kojih će internacionalna radnička klasa biti primorana da izvuče pouke. Jednostrana priroda vojnog sukoba će poslu�iti da potkopa mitove koji su okru�ivali perspektivu ratova za nacionalno oslobođenje�to jeste, da se poraz mo�e nanijeti imperijalizmu na osnovi vojnog sukoba, radije nego kroz metode svjetske socijalističke revolucije. Sitno-bur�oaski radikalni romantičari su bili zaneseni Če Gevarinom perspektivom za "Jedan, dva, mnogo Vijetnama." Ova zabluda se pretvorila u "Jedan, dva, mnogo Iraka." A �to se tiče Vijetnama? Uprkos svih herojskih �rtvovanja vijetnamskih masa, njihovih nacionalno-oslobodilačkih ratova koji su trajali 30 godina, nisu se oslobodili od imperijalističke dominacije. Skoro 25 godina od osvajanja Sajgona, IMF je u stanju da ispolji vi�e uticaja na politiku Hanoja nego Nixon i Kissinger sa američkim B-52 bombarderima.

Dokle je god imperijalizma, potlačene nacije će da vode oru�ane borbe. Ali osnovni i odjučujući oblik borbe protiv imperijalizma je revolucionarna politička borba radničke klase. Sa ovog stanovi�ta, nagla�avanje ogromnog istorijskog značaja klasne borbe u razvijenim kapitalističkim zemljama�iznad svih, unutar SAD-a�uop�te ne sugeri�e naduvenost, aroganciju ili prezir prema radnicima u manje razvijenim zemljama. Nego ovo proističe iz realistične ocjene ravnote�e internacionalnih klasnih snaga i razumijevanja eksplozivnog karaktera dru�tvenih kontradikcija unutar imperijalističkih centara. Oni koji poriču mogućnost socijalističke revolucije u SAD-u ne poriču samo, kao praktičnu stvar, mogućnost za socijalizam bilo gdje. Oni ustvari odbacuju svaku nadu za budućnost čovječanstva. Koliko god da je slo�ena interakcija svjetskih borbi i koliko god da je stvarni tok događaja nepredvidiv, tu ne mo�e biti sumnje de će razvoj klasne borbe u SAD-u odlučujuće uticati na njihove posljedice.

Za sada je nepobitna dru�tvena činjenica da je nivo političke svijesti američke radničke klase jako nizak. Međutim, treba se reći da to nije nedostatak koji je samo vidljiv kod radnika. Događaji utiču na svijest�ne samo na gore, nego i na bolje. Kontradikcije u podlozi američkog dru�tva će, u posljednjoj analizi, rezultirati u dubokim i temeljnim, a za mnoge, i neočekivanim promjenama u masovnoj svijesti. Nigdje nije napisano da se dru�tvene napetosti koje su tako duboko ukorijenjene u strukturi američkih klasnih odnosa mogu izraziti samo u takvim tragičnim i mahnitim oblicima kao �to je masovno ubistvo u Columbine Srednjoj �koli. Ove napetosti će i mogu da pronađu humanije, demokratskije i revolucionarnije oblike izra�aja.

Dolazak na scenu globalno integrisane proizvodnje je, kao �to smo već objasnili, stvorio ne samo objektivne uslove za internacionalno političko ujedinjenje radničke klase, nego joj je pru�io i sredstva za to. Izvanredno napredovanje u kompjuterizovanoj komunikacionoj tehnologiji�iznad svega, stvaranje World Wide Web-a�ima najdalekose�nije istorijske posljedice za razvoj klasne borbe. Na način i brzinom koji su se te�ko mogli zamisliti čak i početkom ove decenije, bezbrojne prepreke koje su ote�avale komunikacije između intelektualaca, studenata i radnika su se otklonile. Monopol kapitalističke medije nad �irenjem informacije je ozbiljno oslabljen. Sada postoji mogućnost da se dosegne masovna publika. Jugoslovenski rat je otkrio ogromni potencijal i politički značaj Interneta. Mnogi kritični dijelovi informacije, kao �to su tajni dodatak Ramouillet sporazumu, su prona�li put do internacionalnih čitaoca zbog ove izvanredne tehnologije.

Februara 1998. Internacionalni Komitet Četvrte Internacionale je osnovao World Socialist Web Site (www.wsws.org). Mi smo u ovoj tehnologiji vidjeli potencijal da iznesemo pred �iroku internacionalnu javnost, svakog dana, marksističku analizu svjetskih zbivanja. Bili smo ubijeđeni da bi WSWS mogao da odigra odlučujuću ulogu u razvoju onoga �to je nedostajalo za tako puno decenija�prava internacionalna marksistička politička kultura. Mi smo vjerovali da to �to je bilo potrebno nisu bile proste parole i �argoni, nego jedno ozbiljno ispitivanje i pregled događaja. Duga istorija na�e tendencije�čiji izvori datiraju unazad do borbi koje je vodio Leon Trocki protiv staljinističkog izopačenja marksizma i izdaje Oktobarske Revolucije�nam je pru�ila neophodnu intelektualnu sadr�inu da odr�imo i potkrijepimo dnevne komentare. Mi imamo samopouzdanja u snagu na�ih ideja, i �eljeli smo da potstaknemo dijalog sa čitaocima odra�avajući �irok opseg stavova. I dalje vjerujemo da će takva diskusija potpomoći kristalisanju socijalista iz cijelog svijeta oko istinskog internacionalnog programa.

Iskustva iz ove godine su dokazala va�nost rada kojega World Socialist Web Site poduzima za hiljade čitalaca u mnogim zemljama. Poslije rata protiv Jugoslavije, jo� će bit veća i hitnija potreba za političkom diskusijom i teoretskim razja�njavanjem. Uredni�tvo WSWS-a poziva svoje čitaoce da učestvuju u ovim diskusijama, da urade sve �to im je u moći da pro�ire uticaj World Socialist Web Site-a, i na taj način polo�e temelje za rast Svjetske Partije Socijalističke Revolucije.

Notes:
1. "Nations, States and War," inThe South Slav Conflict, edited by Raju G.C. Thomas and H. Richard Friman (New York and London: 1996), p. 225.
2.New York Times, March 28, 1999.
3.The Future of War: Power, Technology & American World Dominance in the 21st Century (New York: Crown Publishers, 1996), p. ix.
4. Ibid., p. x.
5. Ibid.,p. 1.
6. Ibid., p. 4.
7.New York Times, June 6, 1999.