WSWS : Srpskohrvatski

Jamie Shea, NATO-v Predstavnik Za �tampu: Obrazovanje Jednog Propagatora Rata

Ann Talbot
17. juna 1999.

"�sukob istine i skrivene istine je, u stvarnosti, borba između dva oblika propagande."�Francuski Intelektualci i Veliki Rat 1914-1920, doktorska disertacija Jamie Shea.

NATO-v predstavnik za �tampu, Jamie Shea, je postao neka vrsta medijske ličnosti. Britanski TV kanal ITV je nedavno prikazao program o njegovom privatnom �ivotu, predstavljajući ga kao običnog, veoma uspje�nog, porodičnog čovjeka koji jedva čeka da opet igra fudbal sa svojim sinom, čim se rat na Balkanu zavr�i. To je bio jedan vrlo saosjećajan portret čovjeka, čiji je dnevni zadatak bio da obavje�tava �tampu o bombardovanjima koja su razarala malu zemlju na Balkanu i ubila hiljade, uključujući i same izbjeglice sa Kosova koje su tobo�e �titili. Ovaj program je bio zapanjujući ne samo zbog njegovog licemjerja, već i zbog izdizanja javnog profila jednom tipu funkcionera čije bi ime obično bilo poznato samo novinarima, i čiji privatni �ivot ne bi trebao da ikoga zanima.

Ali, Jamie Shea je novi tip predstavnika �tampe. To je čovjek koji je treniran da vodi propagandni rat, ba� kao i vojni specijalista koji je treniran da rukuje ubitačnom tehnologijom modernog oru�ja. Njegovo obrazovanje za ovu ulogu vodi unazad do njegovih univerzitetskih dana na Lincoln College-u, Oxford, gdje je Shea zavr�io postdiplomske studije. Njegova teza Francuski Intelektualci i Veliki Rat 1914-1920 koja je bazirana na literarnim dokumentima iz prvog svjetskog rata, mu je donijela doktorat. Ova teza baca interesantno svjetlo na rani razvoj Shea kao ratnog propagandiste.

U svojoj tezi Shea nema kao cilj da obradi probleme literarne dokumentacije rata. Ovaj problem ima dugu i poznatu istoriju, vraćajući se do Stendhal-ovih prikaza bitke kod Waterloo-a u Kuća za Iznajmljivanje u Parmi, u kojem mladi junak otkriva da je iskustvo rata daleko od slavnog i da je ono haotično i besmisleno. Isti pogled na rat je imao uticaja na Tolstojev Rat i Mir i na svu sljedujuću ratnu literaturu. Ali, istinita literarna kritika nije to �to interesuje Shea. Njegova teza je posvećena napadima na pisce koji su kritikovali prvi svjetski rat, ismijavali generale koji su slali hiljade ljudi u pokolje i suprotstavljali se ideologiji nacionalizma.

Upoređujući detalje rata opisane u �tampi sa pisanjima vojnika on komentari�e, "patriotska literatura, ispunjavajući potrebe Francuske u to vrijeme, se suočila ogorčenim, sarkastičnim odgovorima koji su se filtrirali kroz rovove. Kao rezultat, sukob istine i skrivene istine je prikrivao, u stvarnosti, borbu između dvije forme propagande." Za Shea ne postoji istina, samo različite forme propagande.

Izbor literature zastupljene u njegovoj tezi je vrlo sa�et jer se Shea ograničava na one pisce koji su lično pro�ivjeli borbe. Takva odluka isključuje, naprimjer, Marcel Proust-a, jednog od najvećih pisaca tog perioda, koji je promatrao bez milosti francusko dru�tvo između 1870-te i 1920-tih. Činjenica da je 2.000 francuskih pisaca poginulo u prvom svjetskom ratu i bezbroj drugih koji su se vratili iz rata psiholo�ki o�tećeni je mo�da najva�niji mehanizam selekcije. Ali to je činjenica koju Shea ne smatra dostojnom pomena.

Shea naročito napada ratni roman Henri Barbusse-a Le Feu [Pod Vatrom] sa svojim grafičkim opisom rovovskog rata. Pod Vatrom sadr�i sve osobenosti koje Shea nalazi mrskim u literaturi prvog svjetskog rata. On zamjera, "Posvećenje romana nagradom Prix Goncourt 1916, njena pojava u jednom jedinom Flammarion-skom izdanju i njen automatski prevod na engleski i njemački je omogućilo Pod Vatrom da dobije ideolo�ku 'bitku istine' jo� u toku rata." On nastavlja, "Pod Vatrom je postala zvanična istorija Velikog Rata. Ona ima status istine." On odbacuje kao propagandu "sliku vječite patnje, izmučenog poilus-a [običan francuski vojnik] koje su bezobzirni vladari primorali u ropstvo. Do koje granice ova sentimentalnost, pacifistička �ila u ratnoj literaturi, pojačana integralnim pacifističkim tekstovima iz 30-tih i podr�ana takvim inostranim uspjesima kao Na Zapadu Ni�ta Novo i Dobri Vojnik �vejk i ratna poezija od, naprimjer, Wilfred Owen-a, istinski predstavlja 'istinu'?"

Shea ima problem sa istinom. Ova riječ se rijetko pojavljuje u njegovoj tezi bez znaka navodnika. Standal i Tolstoj su se trudili da prenesu istinu o ratu i to je ostalo kao cilj svim ozbiljnim umjetnicima. Pjesnici i romanopisci prvog svjetskog rata su bili suočeni sa novim fenomenom�totalnim ratom. Oni su nastojali da nađu valjan literarni način odslikavanja i obilje�avanja stečenih iskustava kroz koja su prolazili vojnici. Njihova iskrenost odbija Shea. On ne donosi, kako bi se očekivalo u akademskoj tezi, dokaze protiv ovih izvje�taja o ratu koje on tako intenzivno prezire. On jednostavno negira njihovu istinitost.

On pi�e da opis masakra nad njemačkim ratnim zarobljenicima u Barbusse-ovom kasnijem romanu L'Enchaînements "mo�e biti odbačen kao netačan očekujući potvrdu dokazane istorijske činjenice. Pa čak i ako je ovaj opis istinit, mi ne smijemo dozvoliti da na�e poznavanje varvarizma drugog svjetskog rata zamrači na�e razumijevanje prvog rata, jer bi takav primjer riskirao uop�tavanje i generalizaciju nečega �to je moralo biti jedan unikatan, veoma rijedak događaj."

Ovdje već mo�emo prepoznati Jamie Shea sa NATO-vih konferencija za �tampu, koji jedan dan negira da su NATO bombe ubile civile, a sljedećeg ka�e da je to bila rijetka gre�ka i zatim je opravdava. Kao Pilat pita, "�ta je istina?" i javno pere ruke kada NATO bombe pogode bolnice, vozove i kolone izbjeglica.

Pisci prvog svjetskog rata su u svojim najboljim pisanjima proizveli radove koji imaju trajnu umjetničku vrijednost. Niko ne mo�e čitati Na Zapadu Ni�ta Novo, ratnu poeziju Wilfred Owen-a ili Barbuss-ov Pod Vatrom a da ne bude dirnut. Shea ne mo�e pronaći ni jedan rad slične umjetničke vrijednosti koji hvali ili slavi rat. Zato je morao da potra�i pomoć u radu literarnog kritičara Jean Norton Cru-a, koji je u svojoj knjizi Temoins, objevljenoj 1929, kritikovao izvje�taje sa frontovskog rata kao �to je Barbusse opisao, tvrdeći da nisu pisani iz sopstvenog iskustva. Usput treba zabilje�iti da je Barbusse okusio sedam mjeseci te�kih borbi u Artois-u i Picardy-ju, u toku kojih je bio spominjan u izvje�tajima. Kada mu se zdravlje pogor�alo ostao je u svojoj jedinici kao nosilac nosila, �to je u mnogo čemu opasnije od uloge vojnika u prvim redovima. Bio je na liječenju u bolnici i vraćan na front tri puta prije nego �to je postao invalid 1917. Pod Vatrom je bilo pisano i u rovovima i dok se nalazio u bolnici. O svemu ovome nema ni pomena u Shea-voj tezi.

Cru dijeli pisce prvog svjetskog rata u kategorije, u zavisnosti kako ih on procjenjuje: kao očevice ili ne. Njegova A lista ne uključujue ni jednog uglednog autora. Ali se Shea oslanja na njega da osudi Pod Vatrom kao "Macabre literaturu, ali literaturu kojoj nedostaju misli i bez imalo osnove u stvarnosti." ("Littérature macabre, mais littérature pensèe à vide, sans le moindre fondement du réel.")

Kori�ćenje Norton Cru-ove knjige je pru�ilo Shea-u dodatnu prednost jer je bilo gotovo nemoguće pronaći tu knjigu u britanskim univerzitetskim bibliotekama u to vrijeme, �to je jako ote�alo da se provjeri koliko je Shea-ovog navodno originalnog rada prenijeto od Cru-a. On je inače jedan od samo dva autora citirana u Shea-ovoj bibliografiji. To je izvanredno tanka bibliografija za doktorsku disertaciju po normalnim akademskim standardima. Shea-ov entuzijazam prema masovnom ubijanju i njegova antipatija prema protivnicima rata mora da su se zasigurno pročuli u dobrom glasu u najvi�im akademskim krugovima.

Najva�nija Shea-ova pozajmica od Cru-a je pojednostavljen utisak da je svjedočenje očevidaca jedino vjerodostojno u literaturi i da �to vi�e pisac ima iskustva sa fronta da će bolje razumjeti prirodu rata. To je prosto smije�no. Jo� od Stendhal-a pisci znaju da očevici koji su učestvovali u događajima su bili ti koji su najmanje razumjeli tok pojedinačnih bitaka, a kamoli cijeli rat. Razumijevanje bitke ili rata mo�e proisteći samo iz sinteze mnogobrojnih izvora informacija. Za pisca romana uvijek postoji unutra�nji sukob, koji se mora razrije�iti plodonosno da bi knjiga imala uspjeha, između ovog �ireg razumijevanja i istinskog opisivanja iskustava učesnika, koja su uvijek fragmentirana.

Shea kritikuje pisce prvog svjetskog rata da su bili ideolo�ki motivisani jer su poku�avali da postave svoje lično iskustvo iz bitke unutar konteksta značajne analize rata. Ali, on ni ne poku�ava da analizira koje su ideolo�ke struje uticale na francuske pisce 1914-te. On ih samo osuđuje �to nisu izvje�tavali o golim činjenicama iz svojih iskustava na frontu. Da su oni tako uradili, to �to bi oni napisali sigurno ne bi bila literatura, niti bi bilo istinito, po�to se istina o ratu sastoji od vi�e nego opisa iskustava iz bitaka iz dana u dan.

Najprimjetnija oma�ka iz Shea-ove teze je ne spominjanje slučaja Dreyfus-a, koji je jo� uvijek bio veliki predmet rasprave koji je zasjenio francusku literaturu s početka prvog svjetskog rata. Kapetan Alfred Dreyfus je bio la�no optu�en da je prodavao tajne Njemcima 1895. i bio je osuđen na do�ivotnu robiju na Đavoljem Ostrvu. U to vrijeme kada su monarhisti i sve�tenstvo gajili anti-semitizam, Dreyfus je, zbog svog jevrejskog porijekla, postao �rtveni jarac zbog vojnog neuspjeha. Kada su se dokazi o njegovoj nevinosti pojavili vojska ih je zata�kala i za�titila pravog krivca. Pisac Emil Zola je javno branio Dreyfus-a. U otvorenom pismu predsjedniku, Zola je optu�io vodeće generale i vojnu komandu da svjesno dr�e nevinog čovjeka u zatvoru. On je potom bio optu�en za akt dikreditacije i morao je da napusti zemlju. Konačno, Dreyfus nije bio oslobođen sve do 1906.

Slučaj Dreyfus je podijelio francusko dru�tvo i francusku literaturu. Pojedini pisci poput Anatole France-a, koji su se uvijek dr�ali podalje od politike, su se pridru�ili Zoli. Na sahrani Zole, France je opisao Zolin stav kao "trenutak u savjesti čovječanstva". Marcel Proust je bio među onima koji su kru�ili peticiju među intelektualcima za podr�ku Dreyfus-u, dan nakon �to je objavljeno Zolino otvoreno pismo. Oni koji su podr�avali Dreyfus-a su uvidjeli da su gonjenje i �rtvovanje čovjeka zbog njegovog religijskog porijekla izazov principima na kojima se zasnovala prva Francuska Republika. Francuska revolucija 1789. je odredila da svako mo�e biti građanin Francuske, bez obzira na etničko porijeklo ili religiju, pod uslovom da priznaje ustav. Druge literarne figure, kao �to su romanopisac Maurice Barrès i Leon Daudet su se o�tro suprostavili oslobađanju Dreyfus-a. Za Barrès-a je sudbina jedne nedu�ne osobe bila od mnogo manje va�nosti nego ugled i presti� francuskih generala.

Nemoguće je razumjeti francusku literaturu 20-tog vijeka bez osvrta na ovakvu pozadinu. Iako Shea-ova teza obrađuje godine između 1914 i 1920, formirajuća iskustva većine koji su se borili na frontu i koji su pisali o tome, su bila u godinama kada je slučaj Dreyfus bio na vrhuncu. Od 1914. oni su lično osjetili nepodobnost i pojačanu klasnu mr�nju prema generalima iz iste vojne elite koja je osudila Dreyfus-a. Vi�e od jednog u četiri francuska čovjeka između 20 i 30 godina starosti su poginuli u prvom svjetskom ratu.

Slučaj Dreyfus je dio istine o prvom svjetskom ratu, a također i socijalizam. U Barbusse-ovom Pod Vatrom, vojnik ka�e, 'ima samo jedna figura koja se izdigla iznad rata i koja će blistati svojom ljepotom i jačinom svoje hrabrosti�Liebknecht!'

Karl Liebknecht je bio vođa marksističke Socijal Demokratske Partije u Njemačkoj. On je odbio da glasa za ratne kredite i bio je zatvoren zato �to je govorio protiv rata. Pripadao je manjini Socijal Demokrata, među kojima su bili Rosa Luxemburg, Lenjin i Trocki, koja je podr�avala principe protiv rata.

Za Shea je svaka opozicija ili kritika prvog svjetskog rata sentimentalni pacifizam. On ne uzima u obzir opseg opozicije koja je postojala i bila izra�ena u literaturi. U romanu Pod Vatrom Barbusse daje mnogo objektivniju sliku. On ne poku�ava da svaki njegov vojnik govori kao Marksista. Njegovi vojnici su realistična grupa ljudi koji izra�avaju različita gledi�ta. Ali pomisao da Liebknecht-ov stav nije imao uticaja na francuske vojnike bi bila potpuno nerealna.

Čak iako je Shea bio takav malograđanin da zbog toga nije mogao prevladati suptilnosti literature, bilo bi jednostavno uporediti literarne zapise iz prvog svjetskog rata sa zapisima istoričara. Ni jedan istoričar nije citiran u Shea-ovoj tezi. Nije te�ko naći razlog. Istorijski zapisi uglavnom potvrđuju slike besmislenog pokolja koje su ispričane u romanima i poeziji tog vremena.

Jedan istoričar je napisao o prvom svjetskom ratu, "Periodični poku�aji da se uspije u prodoru u pje�adijskom ratu, samo potvrđuju uzaludnost bacanja neoklopljenih ljudskih tijela na uni�tavajuće vatrene moći mitraljeza i te�ke artiljerije. Broj �rtava ovih jalovih ofanziva je dostigao skoro samoubilačke razmjere: u bici za Somme, od 1. jula do 18. novembra 1916, Njemci i Britanci su izgubili po 400.000, a Francuzi 200.000. Nagrada za kombinovane britansko-francuske gubitke od oko 600.000, je bilo maksimalno napredovanje od oko 7 milja. Iste godine Njemci su vr�ili 10-mjesečnu opsadu francuske tvrđave po cijenu 336.000 ljudskih �ivota, dok je uspje�na francuska armija plaćena sa 350.000 �ivota. Na Passchendaele-u, 1917, preko 370.000 britanskih vojnika je nestalo da bi se osvojilo 45 kvadratnih milja blata i rupa od �koljki."*

Pod Vatrom opisuje u vidu iskustava jedne male grupe ljudi ovaj besmisleni pokolj oko uzanih pojasa zemlje. Barbusse pi�e o pojedinačnim smrtima, "Mali Godefroy�da li si ga znao?�sredina njegovog tijela raznijeta. Bio je ispra�njen od krvi na licu mjesta u jednom trenutku, kao iz prevrnute kofe", u "posječenoj �umi poput polja kukuruza" na Verdun-u, gdje su mrtvi "naslagani u gomile kao cjepanice". Istoričar mora otvoreno navesti broj �rtava. Na svoje različite načine oba prilaza su �okantna i isto tako istinita.

Čitanje teza Jamie Shea je iskustvo koje trijezni. Uvijek je privlačno vjerovati da ni jedna obrazovana osoba ne mo�e sumnjati u strahote rata u 20-tom vijeku. To je lejtmotiv (tema) na�eg vremena, ne�to �to je zasnovano na iskustvu, rođeno iz istorijskih istra�ivanja i dato duboke literarne izra�aje zahvaljujući talentovanim umjetnicima. Ali ovdje nalazimo studenta koji istra�uje načine da se istina sakrije. Njegovi akademski napori su mu osigurali mjesto u NATO-u, gdje je mogao da primjeni teoriju da je istina samo drugi oblik propagande. Njegova teza pokazuje da je Dr Shea ratni propagator po struci i po zanimanju.

*William R. Keylor, The Twentieth Century World: An International History, Oxford University Press, 1996, p. 56