Njemački Interesi U Ratu Protiv Jugoslavije
Ulrich Rippert
24. juna 1999.
Churchill je jednom rekao da je istina toliko dragocjena da mora biti okru�ena la�ima kao tjelohraniteljima. U Njemačkoj, tokom posljednja dva mjeseca se jasno vidi fabrikacija takvih tjelohranitelja.
Čak i kada je vazdu�ni napad ugro�avao civilne mete�ru�io fabrike, električna postrojenja, rafinerije, mostove, ulice, �eljezničke pruge i stambene zgrade�predstavnici njemačke vlade su govorili o "humanitarnoj akciji". Uprkos činjenici da je NATO-ov napad uzrokovao ogromni talas izbjeglica i sveo gradove i sela Kosova na ru�evine, sve do kraja je ostalo da je cilj rata za�tita izbjeglica i njihov povratak.
Međutim, ukoliko bi neko htio da istra�uje stvarne interese i ciljeve njemačkog biznisa i političara, postalo bi evidentno da je propaganda oko humanitarne pomoći poslu�ila da se sahrani istina. Iza zatvorenih vrata se odvijaju sasvim različite diskusije.
Te diskusije se usredsređuju na promjenu situacije u svijetu koja proizilazi iz pada Sovjetskog Saveza 1991. Raspad SSSR-a je ostavio vakuum moći koji sve velike sile tra�e da popune. Trka je počela među transnacionalnim kompanijama da obezbjede kontrolu nad sirovinama, radnom snagom i tr�i�tem. Ovi sukobi interesa poprimaju sve agresivniji oblik.
Dio ovih sukoba interesa se vrti oko ogromnih energetskih izvora u Kaspijskom regionu. Vjeruje se da se najveće svjetske neiskori�ćene rezerve nafte i gasa mogu naći u ju�nim republikama (Kazahstan, Azerbejd�an, Turkmenistan) biv�eg Sovjetskog Saveza. Iako se izvje�taji o mogućim i potvrđenim rezervama mineralnih naslaga mnogo razlikuju, zainteresovanost za ovaj region je ogromna.
Pitanje energije je veoma značajno za Njemačku. Zbog koncentracije industrije u Njemačkoj, potrebe za ovim mineralima su ogromne i moraju se podmiriti gotovo isključivo iz uvoza. Jo� za vrijeme Wilhelm-ovske carevine postojao je ogroman interes za sirovine sa Kavkaza. Koliko god su se Njemci nadali da će unovčiti svojinu oslabljenog Otomanskog Carstva, te nade su se raspr�ile na bojnim poljima prvog svjetskog rata. Hitlerovi poku�aji da osigura izvore nafte u Baku-u su se sru�ili zbog otpora Crvene Armije.
Hitnost kojom Njemača i Evropa �ele da dobiju pristup tim izvorima energije je uočljiva u studiji koja je iznijeta pred parlamentarnu frakciju Socijal Demokratske Partije (SPD) pro�log juna. Studija nosi naziv "Region Budućnosti: Kaspijsko More�Njemački Interesi i Evropska Politika u Trans-Kavkaskoj i Centralnim Azijskim Republikama". [http//www.gernot-erler.de/html/ot/ot1e.html] U studiji se podvlači da ako potro�nja energije ostane na istom nivou, zalihe iz Sjevernog Mora će trajati između 10 (Velika Britanija) i 14 godina (Norve�ka). "Koristeći trenutni nivo potro�nje, u 2010. 10% ukupnih evropskih potreba za prirodnim gasom će ostati nepokrivene. U 2020. se očekuje da će taj nivo dostići 30%."
Bombardovanje Srbije i vojna okupacija Kosova od strane NATO-a se mora posmatrati u tom svjetlu. Prvi put od zavr�etka Hladnog Rata, američki interesi, kao vodeće NATO sile, se sudaraju sa interesima Rusije i Kine. Prva intervencija ovog saveza "van granica"�u Bosni i Hercegovini�je izvr�ena uz pristanak Rusije. Moskva je bila uključena u NATO aktivnosti i učestvovala u planiranju i izvođenju operacije. Na Kosovu je bilo sasvim drugačije. Sa ciljem da preduprijedi očekivani veto od Rusije i Kine, NATO je jednostavno ignorisao Ujedinjene Nacije.
Kao rezultat, njemačka politika je pod velikim pritiskom. S jedne strane, od osnivanja NATO-a, Njemačka je bila usko povezana sa saveznicima i njen ekonomski i politički razvoj je dosta zavisio od SAD-a u posljednjih 50 godina. Bazirano na toj tradiciji, njemački kancelar Schroeder je izjavio u vi�e navrata u toku rata: "Iz dr�avnih razloga je neophodno biti lojalan saveznicima".
S druge strane, tradicionalna orijentacija Njemačke ka Istoku je postala jo� značajnija. Čak i za vrijema Hladnog Rata, njemačka ekonomska i politička saradnja sa Moskvom nikad nije bila potpuno prekinuta. Od kraja 60-ih, ista Deutshce Bank koja je finansirala Hitlerovu kampanju za "Lebensraum" na Istoku, je tjerala novu istočnu politiku koju je uvela vlada Willy Brandt-a.
U svojoj knjizi Putevi do Rusije, Wilhelm Cristians, predsjedavajući izvr�nog odbora Deutsche Bank do 1983. opisuje kako je kao mladi oficir Wehrmacht-a bio ranjen na Istočnom frontu. Dvije decenije kasnije, on je bio lično odgovoran za uspostavljanje predstavni�tva njemačke najveće banke u Moskvi i za organizaciju ekonomskih projekata velikih razmjera, kao �to je isporuka cijevi Mannesman koncerna za sovjetske naftovode.
Ubrzo nakon ujedinjenja Njemačke 1990, vlada je nedvosmisleno stavila do znanja da smatra Istočnu Evropu svojim dvori�tem za ekonomske i političke uticaje. Priznavanje Slovenije i Hrvatske 1991, uprkos mnogim upozorenjima, je jasno ukazalo na njemačko vođstvo u tom regionu. Od tada je njemačka vlada pratila pojačane intervencije američke vlade u ovom regionu sa mje�ovitim osjećanjima. Iznad svega, njemačka vlada tra�i da spriječi ili ograniči konfrontaciju sa Rusijom.
U toku rata, njemački Ministar za Odbranu Rudolf Sharping (SPD) je koristio teatralnost da opi�e "nezamislivu okrutnost Srba", kako bi pojačao ratnu propagandu. U međuvremenu, u samom Ministarstvu za Odbranu, mjesecima se vodila intenzivna diskusija o tome kako suzbiti agresivnost Amerikanaca i spriječiti eskalaciju konfrontacije sa Rusijom.
Studija koju je uradio jedan njemački vojno-politički savjetnik, je u ovom smislu, razotkrivajuća. Skoro godinu dana prije NATO napada na Srbiju, August Pradetto, profesor Njemačke Vojne Akademije u Hamburgu, je objavio podu�i prilog na temu "Regulisanje Sukoba Putem Vojne Intervencije? Dilema Zapadne Politike".
U ovom prilogu on kritikuje NATO-vu politiku na Kosovu i upozorava protiv vojne intervencije. Pod naslovom "Aspekti Borbe za Političku Prevlast u Kosovskom Sukobu Između Rusije i SAD-a" on nagla�ava da NATO intervencija na Balkanu nema jednostavno "humanitarne, političke, međunarodno pravne i vojne aspekte", već je bazirana iznad svega na razmatranjima po pitanjima "strate�ke, političke nadmoći".
"Problem je sukob oko sposobnosti i opsega u dono�enju političkih odluka, kao i vojna prevlast Zapadne Alijanse. Nakon pada Var�avskog Pakta i Sovjetskog Saveza, različiti energetski izvori Evrope i �ire se opet razdjeljuju."
Razni sukobi povezani sa ovim tokom događaja su očigledni. Uporedo sa pitanjem NATO-vog pro�irenja na Istok, Pradetto otvoreno identifikuje "uticaj nad rezervama nafte u regionu oko Kaspijskog Mora, koje su trenutno pod neposrednom kontrolom Moskve".
On ukazuje da su strahovanja Rusije potpuno opravdana. NATO je uspostavio intenzivnu saradnju sa Albanijom i Makedonijom i postavio "komunikacione punktove" u obe zemlje. Saveznici također koriste svoja vojna postrojenja i izvode udru�ene manevre u obe zemlje. U isto vrijeme, zabrinutost Rusije je porasla zbog toga �to NATO, pod izgovorom da ograničava sukobe na Kosovu, ustvari pojačava svoj uticaj u jugoistočnoj Evropi i time obezbjeđuje nove mogućnosti i strate�ke pozicije protiv Rusije.
"Vojna intervencija NATO-a na Kosovu, bez odobrenja Savjeta Bezbjednosti Ujedinjenih Nacija i zasnovana na mandatu kojeg je NATO sebi dodijelio na osnovu njegove sopstvene definicije nesigurne situacije koja zahtjeva vojne mjere, se smatra kao presedan za moguće buduće intervencije u neposrednoj blizini Rusije, kao �to je Kavkaz, koristeči etničke sukobe i nesuglasice među dr�avama. Sve je ovo pod uslovima kada se pojavio o�tri sukob interesa između zapadnih i ruskih naftnih koncerna i između strate�kih interesa Washingtona i Moskve oko eksploatisanja rezervi nafte u Kaspijskom regionu."
Kao �to je ranije napomenuto, Pradetto je napisao ovaj članak godinu dana prije NATO-vog vazdu�nog napada, obezbjeđujući razotkrivanje zvanične ratne propagande, prije samog događaja. Od tada se odvijaju značajni sukobi iza scena. Dok su SAD predvodile pripreme za rat, broj evropskih zemalja, uključujući Njemačku, je bio rad da nađe diplomatsko rje�enje.
Prateći američki uspjeh u nametanju svog stava, njemačka vlada je učestvovala u bombardovanju Srbije i sada učestvuje u okupaciji Kosova sa sopstvenim trupama. Uz "odanost saveznicima" raste ubijeđenje da ekonomski interesi ujedinjene Njemačke mogu napredovati samo kroz sna�nu kreaciju sopstvene vojne sile.
Počela je nova faza njemačkog militarizma. Sve do ujedinjenja Njemačke prije deset godina, zadatak njemačke vojske je bio isključivo ograničen na odbranu sopstvene teritorije. Sve političke partije su se slo�ile da ustav isključuje bilo koju intervenciju za agresivne ciljeve i intervencije van NATO teritorije. Sa zavr�etkom Hladnog Rata počela je nova strate�ka orijentacija.
Početkom 1992, vodeći vojni oficiri i zvaničnici Ministarstrva za Odbranu su objavili strate�ki dokument koji je potpuno promijenio definiciju zadataka njemačke armije. U buduće, njen zadatak bi se sastojao u sljedećem: "Spriječavanje, ograničenje i okončanje bilo kojeg sukoba koji bi mogao dovesti u pitanje jedinstvo i stabilnost Njemačke", "promociju i obezbjeđenje političke, ekonomske, vojne i ekolo�ke stabilnosti u cijelom svijetu" i "zadr�avanje slobodne međunarodne trgovine i pristupa strate�kim izvorima sirovina".
Značaj ove promjene se jasno vidi u jo� jednom dokumentu njemačke armije. Septembra pro�le godine, oficirima se dijelila informaciona bro�ura sa naslovom "Poker sa Naftom u Kavkazu�Bezbjednost i Politički Aspekti Rezervi Nafte i Gasa u Kaspijskom Moru".
Pukovnik Helmut Udo Napiontek, koji je ranije slu�io u Gruziji kao član Organizacije za Bezbjednost i Kooperaciju u Evropi (OSCE), izvje�tava na oko 15 strana o sukobu vezanom za eksploataciju nafte i gasa u regionu, kao i problemima koji proizilaze iz transportnih puteva. On pi�e: "Geografska situacija je dovoljno problematična za potencijalne proizvođače nafte i gasa: Velika Sila Kina dijeli istočnu granicu sa proizvođačem Kazahstanom. Na sjeveru kaspijskog bazena je Rusija, koja trenutno kontroli�e sve izvozne pravce. Na jugu le�i ratom razoren Avganistan, i islamska fundamentalistička Republika Iran. Zapadno od kaspijskog bazena le�i Transkavkaz�iskidana etničkim podjelama�i Turska, koja te�i ka nadmoći u regionu. Situacija je je jo� vi�e komplikovana zbog najrazličitijih ekonomskih, religioznih i političkih situacija."
Onda slijedi dugačak spisak postojećih i potencijalnih �ari�ta sukoba. "U međuvremenu, to je borba jednog protiv svih po pitanju naftovoda." Iako autor izra�ava uglavnom blagonaklon stav prema SAD-u, u nekoliko navrata je podvukao da SAD poku�avaju da spriječe dominaciju Rusije u tom regionu, tu se isto mogu naći i tonovi kritike: "'Izabrano vrijeme' Washington-a, dok tra�i da pojača svoje veze u regionu, uop�te ukazuje da su demokratske i tr�i�ne reforme ne�to malo vi�e od izgovora. Mnogo va�nije su ogromne rezerve nafte i gasa. Sa izuzetkom Gruzije, dr�ave u regionu imaju uglavnom autokratske vlade i Washington čini vrlo malo da to promjeni, dokle god interesi američkih naftnih koncerna, koji su ulo�ili polovinu kapitala u tom regionu, nisu ugro�eni."
Da bi se razjasnilo do koje mjere su nastali sukobi interesa, informativno je ponovo pogledati gore navedeni strate�ki dokument parlamentarne frakcije SPD-a: "Region Budućnosti�Kaspijsko More". Početni komentar upozorava da ovaj dokument nije namijenjen za �iru javnost, niti da poslu�i kao propaganda: "Ovo izdanje parlamentarne frakcije SPD-a je isključivo za informativne potrebe. Ne bi se trebalo koristiti u izbornim kampanjama."
Uvodnu riječ je napisao predsjedavajući SPD frakcije i sada�nji Ministar za Odbranu Rudolf Sharping. On nagla�ava: "Parlamentarna frakcija SPD-a obraća veliku pa�nju na razvoj događaja u Centralnoj Aziji i oko Kaspijskog Mora. U ovom 'regionu budućnosti' postoji broj sukoba i problema koji se mogu pojačati zbog op�teg svjetskog interesa za rezerve nafte i gasa."
Nakon toga on ukazuje na činjenicu da je SPD frakcija ranije iznijela ove teme pred njemački parlament. U dodatku, SPD Frederich Ebert Institut je odr�ao internacionalne konferencije na ovu temu u Berlinu i Washington-u.
U dokumentu se �ale na agresivnu intervenciju američkih kompanija "koje posjeduju između 40 i 50% dionica najva�nijih koncerna u Kazahstanu i Azerbajd�anu". Sa �aljenjem se konstatuje u dokumentu da Federativna Republika Njemačka nije zastupljena među 100 najva�nijih naftnih kompanija. Zbog toge se usredsređuje da bude "jako okrenuta prema ugovorima o infrastrukturi, naročito na gradnji puteva, izgradnji transportnih sistema i komunalne infrastrukture, telekomunikacijama, radiju i televiziji, i proizvodnji i distribuciji električni struje," ali je situacija jo� uvijek, po pitanju ugovora, "skromna".
"Na primjer, njemački investitori su uočili da transnacionalne korporacije u sektoru nafte često koriste svoje investicije za stvaranje povoljnih uslova za druge učesnike u konkursima koji dolaze iz njihovih zemalja. Posao koji se obavio sa energetskim sirovinama krči put za sljedeće infrastrukturne ugovore. Njemačka politika mora u ovom slučaju da ulo�i velike napore da zahtijeva pravične trgovinske uslove, i da izbalansira sada�nje rivalske nepravilnosti."
Kao �to to često biva u istoriji kolonijalizma, oni koji kasno stignu na scenu uvijek podi�u prst upozorenja i upozoravaju na socijalne i ekolo�ke posljedice koje proizilaze iz bezobzirne eksploatacije sirovina. SPD studija podvlači da su prenagljeni dogovori načinjeni u posljednjih nekoliko godina favorizovali "potpuno jednostrano prisvajanje ovog bogatstva od strane porodica, klanova ili oligarhija". Kao rezultat toga pojačala se kriza u ovom regionu. "Ovakvi, trenutno udobni i povoljni ugovori će se u budućnosti pokazati kao veoma skupi, kad je cijena podstaknuta ćutanjem onih regionalnih vladara koji bi odlagali ili čak odbili da ustanove reforme."
Studija upozorava na opasnost pojave blokova sila, gdje se saveznički blok, predvođen Amerikom, suprotstavlja ruskom bloku. Trenutni razvoj događaja vodi u "pravcu propasti."
"Pod uticajem sila izvan regiona, pojavljuju se dva kampa. Ovi suparnički kampovi, razgraničeni linijom koja ide ravno kroz sredinu Kaspijskog Mora, sebe smatraju 'strate�kim savezima'. Jednu grupu sačinjavaju Azerbajd�an i Gruzija koji su pridru�eni stranim silama Turskom i SAD-om. Druga strana uključuje Iran, Armeniju, Rusku Federaciju, i (sa rezervacijama) Turkmenistan. Antagonizam između ovih 'saveza' podsjeća na nesrećne geo-političke razvoje pro�log vijeka, koji su zavr�ili velikim brojem poginulih u Evropi."
Udru�ena evropska politika se mora suprotstaviti ovakvom razvoju događaja i podr�ati "regionalnu kooperaciju". U vezi sa ovim, dvije stvari su va�ne sa evropskog gledi�ta: kao prvo, jačanje Organizacije za Bezbjednost i Kooperaciju u Evropi (OSCE). Iako Ruska Federacija "odr�ava garizone u cijelom regionu izuzev Azerbajd�ana", pojavio se vakuum moći nakon raspada Sovjetskog Saveza koji se treba popuniti sa OSCE-om. OSCE je zaradio povjerenje i priznanje u ovom regionu "sa svojim misijama u Tad�ikistanu, Gruziji, Čečnji i Nagorno-Karabaču".
Kao drugo, Povelja Ugovora o Energiji (ECT), koja je stupila na snagu 16. aprila 1998. i bila priznata od strane 32 dr�ave�uključujući svih 8 republika ju�ne Rusije�mora postati op�ta osnova poslovanja. "ECT stvara pouzdane i jednake uslove za investiranje i eksploraciju, projekte oko izvora i projekte za naftovodne mre�e. Tu su uključeni instrumenti kojima se garantuje ispunjenje ugovora, osigurava se slobodan protok nafte i gasa, i nudi efektivna arbitra�na procedura u slučaju sporova. Ova povelja se mo�e koristiti i kao bastion protiv prijeteće politizacije eksploatacije i promocije sirovina i transporta energetskih izvora u ovom regionu. Uz to, ona mo�e pripremiti put za ekonomske i racionalne odluke o mogućnostima koja su u pitanju."
Postoji nekoliko prepreka: sve do sada SAD vlada je odbijala da učestvuje u ECT-u i smatra čitavu ovu stvar kao poku�aj da se stvore prepreke američkim koncernima.
Rat na Kosovu je promije�ao karte u ovoj novoj "Velikoj Igri". Uloga Ujedinjenih Nacija i OSCE-a je svedena na minimum. Agresivan pristup SAD-a protiv jedne suverene dr�ave, praćen uče�ćem ostalih NATO dr�ava, ne samo da je ukazao na brutalnost kojom su velike sile spremne da osiguraju svoje ekonomske i političke interese, već i najavljuje nove, čak jo� veće sukobe. Neiskrena propaganda Ministra Vanjskih Poslova Fisher-a i Ministra za Odbranu Sharping-a, koji su potpuno upoznati sa diskusijama koje se odvijaju u njihovim ministarstvima, je usputna muzika koja prati povampirenje njemačke ratne ma�inerije, koja je počinila najveće zločine u 20-om vijeku.