Holbrooke-Milo�ević Sporazum Za Kosovo
Bill Vann
20 oktobar 1998
(Readers: Please set View>>Encoding to Central European Encoding ISO-8859-2)
Pogodba između američkog poslanika Richarda Holbrooka i srpskog predsjednika Slobodana Milo�evića je odvratila--barem privremeno--NATO-vu prijetnju da bombarduje ciljeve u biv�oj Jugoslaviji. Ova pogodba koja se predstavlja u medijima kao diplomatski trijumf američkog diplomate i investicionoga bankara, nije uspjela da rije�i ni jedan od duboko ukorijenjenih problema ne samo na Kosovu, već i u ostalom području.
Prema ovom sporazumu, Milo�ević bi trebao da povuče specijalne jedinice koje je poslao u pokrajinu da savladaju albanske separatiste, pripadnike Kosovske Oslobodilačke Vojske, i da vrati policijske jedinice nazad u kasarne. Beograd se slo�io da dozvoli pristup 2,000 civilnih posmatrača iz Organizacije za Evropsku Bezbednost i Saradnju, kojima je zadatak da potvrde izvr�enje gore navedenih tačaka sporazuma. Njima će potpomagati NATO-vi �pijunski letovi i vojne snage za brzo reagovanje, koje će biti upućene u područje.
Politička budućnost Kosova je nejasna pod ovim sporazumom. Milo�ević se navodno zarekao da odr�i izbore u pokrajini, koja je međunarodno priznata kao dio Srbije, i da se pogodi sa albanskim političarima koji navodno predstavljaju etničku albansku većinu u pokrajini. Iako su američki predstavnici naglasili da ovi pregovori treba da stvore neku vrstu autonomije, Milo�ević je opisao sporazum kao garanciju srpske teritorijalne cjelovitosti i nastavak njene kontrole nad Kosovom.
Predstavnici etničkih albanskih političkih formacija su izrazili sumnju da bi dovlačenje međunarodnih posmatrača moglo da spriječi obnovu sukoba, i najavili su da će odbiti bilo kakav američki mirovni plan koji ne bi obezbjedio pokrajini nacionalnu nezavisnost, a to je ishod kojem se Washington odlučno suprostavlja.
Ibrahim Rugova, samozvani "predsjednik� Republike Kosovo, čije su beznasilne taktike prihvatile velike sile, je dao poziv da se NATO-ve trupe po�alju u Kosovo kao jedini način da se etnički Albanci odbrane od srpskih specijalnih jedinica.
Američki ambasador u Makedoniji, Christopher Hill, je dobio zadatak da uspostavi ovaj američki sporazum, i na Milo�evića i na etničke Albance. Glavnina plana podrazumijeva trogodi�nji period povećane autonomije prije bilo kakvog pregovora za zavr�ni status pokrajine. Većina kosovsko-albanskih nacionalističkih političara zahtijeva da stanovni�tvu pokrajine, čijih 90% čine Albanci, bude dato pravo glasanja u referendumu za nacionalnu nezavisnost poslije tri godine.
Dok je Milo�ević mo�da učinio neke ustupke pod prijetnjom NATO-vog bombardovanja, činjenica je da bi napadi krstarećih raketa i B-52 bombardera donijeli vrlo malo rje�enja koja odgovaraju Washingtonu i Zapadnoevropskim silama. Vazduhoplovne snage, same po sebi, su se dokazale nedovoljnim da promjene stanje na rati�tima u sličnim sukobima. NATO-vo rje�enje, ako bi uistinu namjeravalo da promjeni mapu Balkana, se sastoji u intenzivnom i dugoročnom bombardiranju koje bi onesposobilo Srbiju, ili slanju trupa na Kosovo.
NATO nije postigao saglasnost ni za jednu od ovih varijanti. Italija i Njemačka su se suzdr�ale do zadnjeg trenutka u davanju saglasnosti za NATO-vu operaciju protiv srpskih snaga. U slučaju Italije, glasanje u korist NATO-ve vojne akcije je bilo podr�ano zbog pada vlade Romana Prodija. Da je Prodi dobio svoje glasove povjerenja, i da je odr�ao svoju parlamentarnu većinu, najverovatnije ne bi podr�ao bombardiranje i time riskirao gubljenje glasova od strane Rifundazione Comunista i ostalih stranki.
U Njemačkoj se podr�ka za akciju u velikoj mjeri iznudila zahvaljujući radu Joschka Fischera, vođe zelenih, od koga se očekuje da postane slijedeći ministar vanjskih poslova. Gospodin Fischer je bio jedan od onih koji su tra�ili načina da povedu ove biv�e zelene pacifističke protestante prema podr�ci za "prosvjećeniji" preporod njemačkog imperijalizma.
I Holbrooke i predsjednik Clinton su pretstavili prijetnju NATO-vog bombardiranja i cjelovitu američku inicijativu na Kosovu kao stvar humanitarne brige za patnje albanskog naroda. Kao i sa američkim intervencijama u Somaliji, Bosni i drugim mjestima, ovakva opravdanja su samointeresno pokriće za odbranu strate�kih interesa Amerike.
Ubistva na Kosovu se zbivaju već zadnjih osam mjeseci i dokazi kr�enja ljudskih prava su dostavljana Washingtonu tokom cijelog ovog perioda putem satelitskih snimaka i analize od strane obavje�tajnih slu�bi. Povod američkoj intervenciji u ovoj krizi je zabrinutost da će se narasli brojevi izbjeglica preliti u Makedoniju, gdje se isto nalazi velika albanska manjina, a i u samu Albaniju. Razbuktavanje sukoba bi stvorilo opasnost da se rat pro�iri daleko iza granica biv�e Jugoslavije i dovelo u pitanje mnoge postojeće granice Ju�ne Evrope.
Izvr�enje NATO-ve kampanje bombardiranja bi, međutim, suočilo Klintonovu administraciju sa nizom te�kih izbora. Uprkos medijske demonizacije Milo�evića, srpski predsjednik je poslu�io kao garant za Daytonske sporazume koji su podijelili Bosnu u etničke kantone i, makar privremeno, zamrznuli građanski rat. Ozbiljan napad na srpski re�im bi donio opasnost od daljnje destabilizacije Bosne kao i cijelog područja.
Istovremeno je Moskva, koja isto podr�ava sopstvene istorijske interese na tom području time �to stoji iza Srbije, zaprijetila podizanjem embarga na oru�je za Milo�evićev re�im i razmatranjem saradnje sa Zapadnim silama u Evropi.
Za Klintonove unutra�nje političke potrebe, bacanje bombi i lansiranje krstarećih raketa protiv Srba predstavlja očigledno privlačan potez uslijed njegovog ugro�enog predsjedni�tva. Vojni udar na biv�u Jugoslaviju je obećavao da će skrenuti političku pa�nju od sve veće prijetnje da će Clinton biti izveden pred sud i da će ubla�iti neke desničarske političke kritike prema njemu.
Sporazum Holbrooke-Milo�ević bi mogao biti iskori�ten od strane elemenata republikanske stranke kao jo� jedan sekta�ki predmet rasprave u krvavoj političkoj borbi koja se vodi u Washingtonu. Većina Clintonovih republikanskih protivnika se, međutim, suprostavila daljnjem slanju američkih trupa u pokrajinu i nije iznijela nikakvu drugu političku alternativu.