Što Pinochetova Afera Pokazuje O Velikoj Britaniji
Chris Marsden i Julie Hyland
9 januar 1999
Kada se advokati koji zastupaju bivšeg čileanskog diktatora, Generala Augusta Pinocheta, vrate Domu Lordova (House of Lords) 18. januara, u pokušaju da podrže presudu Visokog Suda donijetu 28. oktobra, koja mu daje "najveću zaštitu" od sudskog progona, oni će to uraditi sa podrškom većine iz britanske vladajuće elite.
Konzervativna opozicija, velike poslovne kompanije, engleska crkva, i većina engleske štampe su se ujedinili u odbrani generala. Bivši Tory glavni ministar Margaret Thatcher je najglasniji propagator za njegovo oslobođenje. U pismu Times-u, Baronesa piše da je general "bio jako dobar prijatelj ove zemlje" i upozorava da bi bilo kakvo mješanje u "čileanski prelaz u demokraciju" moglo biti "na našu štetu". Kada je ministar unutrašnjih poslova Jack Straw dao Španiji ovlaštenje da nastavi sa izručivanjem, ona je izjavila da bi Pinochetovo oslobođenje bilo u "nacionalnom interesu i za Čile i za Britaniju".
Pinochet je došo na vlast 1973 u vojnom puču koji je bio pripreman godinama putem potkopavanja i saradnjom tajnih američkih agencija. On je prevratio demokratski izabranu vladu Predsjednika Socijalisticke Partije Salvadora Allendea. Onda je počela sistematska kampanja terora u kojoj su nekoliko desetina hiljada njegovih ljevičarskih protivnika iz Socijalističke Partije, Komunističke Partije, radikalnih grupa, te intelektualaca, radnika, seljaka, bili pohapšeni, te zatvoreni u logore, mučeni i na kraju pobijeni. Kasnije poznata Operacija Condor je počela djelovati, dok je Pinochet sarađivao sa ostalim južno-američkim diktaturama--kao što su argentinska i brazilska--da bi lovili, kidnapovali i ubijali izbjeglice. Među njegovim žrtvama nalazili su se Englezi, Amerikanci i druge nacionalnosti i njegov zločin je dostigao čak do Washingtona, mjesto gdje su ubili Orlanda Leteliera, Allendeova ministra odbrane i vanjskih poslova.
Uprkos toga Thatcher i kompanija nisu osjetili nikakvu potrebu da se ispričaju za svoju obranu ovoga zločinca, niti da naprave čak ni gest gađenja koje milioni osjećaju prema ovim zločinima. Njen stav se može sažeti s jednom rečenicom: "Šta vi očekujete?" Ova podrazumjevanja bi trebalo oprezno razmatrati. Može li iko da sumnja, bazirano na Thatcherovim vlastitim riječima, da je engleska vladajuća klasa ikada bila ugrožena do istog stepena kao njihovi čileanski suparnici, bi li oni bili spremni da djeluju na sličan način?
Britanija ima dugu istoriju pomaganja diktatora u drugim državama, i čak postavljanja nekoliko svojih. Ne smijemo zaboraviti da je veliki dio britanske elite podržavao savez sa Hitlerom prije drugog svijetskog rata, dok sada služi kao jedan od glavnih podupirača Suhartova režima u Indoneziji. Samo kada to služi njihove interese vanjske politike, kao u slučaju zahtjeva za sudski progon srpskog predsjednika Slobodana Miloševića ili iračkog predsjednika Sadama Huseina, onda se vladajućoj klasi povrate demokratski osjećaji. Bilo kada njeni interesi kod kuće dođu pod ozbiljnom prijetnjom, nije obavezna da se drži demokratskih pravila kada postupa protiv svojih protivnika.
U ovom sadržaju, međutim, otvorena odbrana Pinocheta ima posebnu važnost za britansku elitu. Thacher i oni koji su imali koristi od njezine politike, došli su da brane generala jer su vidjeli njegovu pobjedu u Čiletu kao ključno strateško pitanje. Tih godina od 1968 pa do kasnijih sedamdesetih došlo je do eksplozivnih klasnih okršaja u čitavom svijetu. Počevši sa francuskim generalnim štrajkom, valovi štrajkova su zahvatili evropske zemlje, Njemačku, Italiju pa i samu Britaniju. Ova borbena pojava doprinijela je padu vojnih i fašističkih diktatora u Portugaliji i Grčkoj, dok je SAD bila scena radničkih borbi, građanskih nemira i masovnih protesta protiv rata u Vjetnamu.
Suočeni sa stvarnom mogućnosti socijalne revolucje, ne samo u Latinskoj Americi nego i u Evropi, britanski Pinochetovi branitelji tvrde da su njegova djela bila potrebna da se zemlja odbrani od "marksističke prijetnje". Oni navode kao opravdanje za Pinochetovo oslobođenje, činjenicu da kao bivši poglavnik treba da uživa "najveću zaštitu" za njegova djela. Legalni branitelji bivšeg diktatora isto tako tvrde u sudu da masovno ubijanje počinjeno zbog političkih a ne rasnih razloga nije genocid.
Niko u to vrijeme nije tako otvoreno podržavao Pinochetov puč kao britanska vlada. Tory administracija Edwarda Heatha je bila prva koja je priznala vojnu huntu. U januaru 1974 dvije vrhovne delegacije koje su prestavljale čileansku diktaturu posijetile su Britaniju da tajno vode razgovore sa vladom. Mjesec dana kasnije delegacija oficira čileanskog zrakoplovsta su vodili razgovore sa predstavnicima tvornice aviona u Londonu o potrebi ubrzavanja britanskog snabdjevanja vojnog materijala i opreme za Čile. Britanija je od tog momenta ostala njihov glavni snabdjevač vojnog materijala. Iste godine predstavnici hunte su se sastali sa kraljicom.
Ova podrška Pinocheta je bila u suštini motivisana zbog domaćih razloga. Između jula 1970 i avgusta 1972, u četiri okolnosti su objavljena vanredna stanja u Britaniji dok su se borbene akcije radnika povećavale. Za vrijeme puča u Čiletu, Heath je još jednom objavio vanredno stanje, uglavnom kao odgovor nacionalnom štrajku rudara, koji je prijetio da se proširi i zahvati ostale radnike.
U januaru 1974, ovo je pojačano putem produžavanja Zakona Snaga Opasnosti (Emergency Powers Act), koji je omogućio Tory vladu da vlada pomoću neizabranog Tajnog Savjeta (Privy Council) i Doma Lordova. Ozbiljna diskusija se vodila na vrhu armije oko mogućnosti uspostavjanja vojne vlasti. Heath je potajno postavio civilne službe, Policiju i Ministarstvo Obrane da budu u pripravnom stanju, što je nominalno rezervisano ako dođe do "malog nuklearnog napada".
Te iste godine, godišnji izvještaj Nacionalnog Vijeća za Civilna Prava (National Council for Civil Liberties) je izjavio,"Parlament se raspustio usred straha od crvenih, neuporedivim u zadnjih trideset godina, s objavljenjem šestog vanrednog stanja, nastavak udružene operacije Heathrow (vazdušna luka Londona) vojske i policije--uprkos njene sumnjive opravdanosti--i po priznanju ministra za unutarnje poslove, Roberta Carra, vojska bi se mogla upotrijebiti u slučaju industrijskog štrajka."
I na kraju se Heath predomislio o otvorenom suprostavljanju radničkoj klasi, i umjesto toga se odlučio na nove izbore pod parolom, "Ko vlada u ovoj zemlji--vlada ili sindikati?" Laburistička Partija (Labour Party) je pobijedila i uspjela da za kratko vrijeme smiri socijalnu napetost, putem povišenja plata i drugih reformskih mjera.
Thatcher je izbila do istaknutog položaja u Tory Partiji kao najžešći kritičar Heathove nesposobnosti da poduzme odlučujuće mjere protv britanske radničke klase. Kao bliži učenik monetarnog, ekonomskog duhovnog učitelja, Miltona Friedmana, ona je pohvalila Pinochetov uspjeh u uspostavljanju ekonomske protivne-reforme na bazi brutalnih ugušenja demokratskih prava, i objavila njenu namjeru da uspostavi "čileanski model" u Britaniji.
Krajem 1979 Laburistička Partija je bila primorana da napusti ministarstvo, usred rekordnih nivoa industrijskih akcija koje su dostigli vrhunac u takozvanom "Zimskom Nezadovoljstvu." Tory vlada koja je dolazila na vlast zajedno sa predsjednikom Reganom u SAD-u, odvojila se odlučno od social-reformske politike poslijeratnog perioda. Za vrijeme njenih 13 godina na vlasti, Thatcherova vlada je počela da uništava sve socijalne reforme koje je radnička klasa izvojevala, kao što su socijalno osiguranje i usluge, koje su oni identifikovali kao "socijalističke". Tržište je trebalo "osloboditi" od svakog oblika ograničenja. Demokratsa prava--uključivši pravo na štrajk, pravo za formiranje sindikata--jako su se smanjila.
Tokom godinu dana dugog štrajka 1984-85, Thatcher je opisala rudare kao "unutrašnje neprijatelje" i mobilisala punu snagu policije i sudova da pohapse i zatvore stotine radnika i da uguše štrajk. Svi organi državnog aparata su bili reorganizirani da bi se borili protiv unutrašnje prijetnje. Specijalno odjeljenje, F2, se uspostavilo da nišani na sindikalne i laburističke pokrete, sa posebnim fokusom na socijalističke organizacije.
Međutim, istorijska sličnost između Pinochetova smijera i bivše Tory administracije u Britaniji nije jedini faktor motivacije koji pobuđuje njegove branitelje. Ovo nebi moglo da objasni položaj koji je zauzela vlada Blaira. Uprkos svega toga 1973 Laburistička Partija je osudila Pinochetov puč protiv istomišljenika Socijalističke Internacionale i Blair je 1997 izglasan tvrdeći da predstavlja prekid sa konfrontacionalnim stavom 1980-h i "moralnu obnovu" britanske politike. Ustvari Laburisti nastavljaju britanske odnose sa generalom i radili su iza zavijesa da osiguraju njegovo oslobođenje.
Strateški interesi britanske bouržoazije koju Blair brani ostaju i dalje povezani sa sudbinom Pinocheta. Uprkos stalnih tvrdnji o "kraju socijalizma" i klasne borbe, vladajuća klasa ostaje duboko svjesna dramatične socijalne polarizacije u Britaniji. Razlika koja razdvaja bogate i siromašne je mnogo veća nego ikada prije u istoriji. Sve demokratske reforme koje je Blairova vlada obećala ostale su i dalje neispunjene, dok su od njene socijalne politike samo gospodarstva imala koristi na račun većine stanovništva. Ovo je recept za socijalnu konfrontaciju.
U ovom slučaju, Pinochetova afera je poslužila da dokaže tanku privrženost britanskog aparata prema demokratskim pravima, čak i parlamentarne vlasti. Braneći Pinochetovu najveću zaštitu, vladajuća klasa zadržava svoje pravo da bi dijelovala na isti način u nekom budućem vremenu.
Opasnost ovakvog razvoja je povećano poniženjem zvaničnog liberalnog i reformnog mišljenja u Britaniji. Iako su razni neodređeni pozivi da se Pinochet izruči napravljeni, velika pažnja je data tvrdnji da bi suđenje generalu moglo upaliti političku zategnutost u Čiletu, i dovesti njegovu "krtu demokraciju" u opasnost. Krajem prošle godine uvodni članak Guardiana dao je savijet ministru unutrašnjih poslova Jack Strawu da "zaboravi sebe kao studenta aktivistu i da izbjegne da daje impresiju da snabdijeva ono što žalosno izgleda kao strast za krv od strane bivših ljevičara, čiji su bogovi propali, ali apetit za jakobinski postupak nije. Njegova dužnost obuhvaća mnogo više."
Istoričar Eric Hobsbawm je najotvorenije tražio da se Pinochet oslobodi. On je pisao u Guardian-u, u izdanju od 2 decembra, da "čileanski ljevičari većinom smatraju da ...bi vraćanje jednog osramoćenog i poniženog Pinocheta donijelo najmanje štete razvitku demokratskog procesa u zemlji."
Hobsbawm, doživotni staljinista, propisuje istu vrstu kukavčiluka i nagobde sa reakcijom kao što su njegovi suparnici u Čiletu činili prije 25 godina i nastavljaju da tako čine i danas. 1973, odbijanje vlade Allendea i čileanske Komunističke Partije da mobiliziraju radničku klasu za revolucionarnu borbu, bazirano na njihovom mišljenju da je miran put do socializma moguć ako se udruže sa demokratskom bouržoazijom, je otvorilo put ka pobjedi fašista. Naredni prelaz na civilnu vlast, koju Hobsbawm podržava, je dozvoljen samo na toj bazi da se Socijalistička Partija složi da spriječi socialne i demokratske težnje radničke klase, i da osigura da vojni režim ostane uglavnom netaknut. U ovoj perspektivi leži stvarna prijetnja demokratskim pravima, ništa manje u Britaniji nego u Čiletu.