Kriza Na Kosovu Se Zaoštrava
Justus Leicht i Peter Schwarz
28 januar 1999
Tri mjeseca nakon uspostavljanja mirovnog plana na Kosovu, između američkog predstavnika Richarda Holbrooka i srpskog predsjednika Slobodana Miloševića, prijetnja rata na Balkanu se opet pojavljuje.
NATO prijeti Srbiji vojnim napadom i drži u pripravnosti ogromne zračne i pomorske snage, uključujući američki nosač aviona Enterpise na Jadranu. Vremenski rok između naređenja za napad i nijegova izvršenja je smanjen sa 96 na 48 sati.
Razgovori se vode i oko slanja pješadijskih snaga. Prošlog utorka je ministar vanjskih poslova SAD-a Madeleine Albright rekla po prvi put da bi Washington mogao da se složi slanjem pješadije na Kosovo.
Trenutni razlog za vojnu eskalaciju je pokolj nad albanskim civilima koji se dogodio u selu Račak, za koji se tvrdi da je počinjen od jedinica srpske policije 15-og januara. OSCE (Organizacja za Sigurnost i Suradnju u Evropi) promatrači i novinari su otkrili mnogo leševa--broj žrtava se kreće između 37 i 45--obučenih u civilnoj odjeći poredanih u jarku pored puta.
Prema izlaganju predstavnika (OVK) Oslobodilačke Vojske Kosova to su bili seljaci koje su Srbi pohvatali, odveli i hladnokrvno pobili. Ovom objašnjenju je data široka podrška u svjetskoj mediji. Njega je podržao vođa OSSE misije na Kosovu, diplomat SAD-a Wiliam Walker koji je javno optužio srpsko rukovodstvo da su počinili "zločin protiv čoviječanstva".
Ovu optužbu srpska vlada kategorično poriče. Oni tvrde da su to žrtve OVK-a ili njihovih članova poginulih u akcijama, obučenih u civilnu odjeću i onda bačeni kraj puta.
I francuska i engleska štampa su iznijele neka neslaganja koja dovode u sumnju pitanje da li su poginuli u Račku stvarno žrtve pokolja. To što nije sumljivo je da je na dan prije nego su pobijeni pronađeni bio žestoki okršaj između srpskih snaga i boraca OVK-a. Poslije završetka borbe, OSSE posmatrači i novinari su posjetili selo i nisu pronašli nikakve znake pokolja. Tijela su pronađena 12 sati kasnije, što je omogućilo dovoljno vremena da se namjesti prevara.
Sukobi su se zaoštrili kada su srpske vlasti izbacile Walkera, optužujući ga da se ponašao kao tužilac i sudac i da je prekoračio mandat OSSE-a. Zadnjeg četvrtka pod masivnim međunarodnim pritiskom Srbi su poništili naređenje da se on izbaci.
Bez obzira na pitanje o događajima u Račku, jedna stvar je jasna: pokušaj da se sukob na Kosovu riješi po dogovoru Holbrooka i Miloševića od 12 oktobra je propao mizerno. Ovaj dogovor je predvidio autonomiju za ovu pokrajinu u okviru srpske države. Kosovski Albanci bi dobili svoj obrazovni sistem, administraciju i policiju i pravo da biraju svoje političke predstavnike. Uz to bi pokrajini bilo dozvoljeno da pošalju svoje zastupnike u federalnu skupštinu Jugoslavije, pravo koje je rezervisano samo za republike Srbiju i Crnu Goru.
Srpska policija na Kosovu je trebala da se smanji na nivo na kojem je bila prije izbijanja borbi u februaru 1998. Poslije izbora i tri godine pregovaranja, završni status Kosova bi bio odlučen.
Srpska strana je potpisala ugovor samo poslije masovne NATO-ve vojne prijetnje, od stotina borbenih aviona i nekoliko teških bombardera. OVK, koja je gotovo bila vojno poražena, bez municije i teškog oružja, popustila je zato što im je to donijelo predaha. Međutim, nijedna strana istinski ne prihvaća ovaj sporazum.
Za Srbiju, kontrola nad Kosovskim Poljem i plodnom zemljom gdje je Srbija doživila poraz od Turaka 1389, je centralni dio nacionalne mitologije koju politička elita u Beogradu ne želi izgubiti. Kao u drugim istočno-evropskim zemljama, uži krug staljinističkih birokrata, švercera, ratnih profitera, te novih bogataša su nakupili ogromno bogastvo, dok ogromna većina naroda tone u bijedu i nezaposlenost. Nacionalizam je jedina stvar što nastavlja da drži skupa ovo duboko podjeljeno društvo. Ako je sve što se nudi narodu mržnja puna šovinizma, onda politika postaje sve više ovisna o iracionalnim fašističkim kriminalnim elementima. Ponašanje srpskih policijskih snaga na Kosovu je očigledno ovo i dokazalo.
Karaktereristika činjenice, da su se svi srpski političari--bili to bivši staljinisti, "liberalci" ili konzervativci--omotali zastavom nacionalizma kada su se suočili rastućom društvenom polarizacijom, je Draškovićev zaokret u Miloševićev kamp. Drašković koji je prije dvije godine bio smatran vodećom ličnošću "demokratske" opozicije "Zajedno", od tada se uzdigao i postao pod-presjednik Jugoslavije.
Oslobodilačka Vojska Kosova je iskoristila forsiranu obustavu vatre da spektakularno uzvrati. Sada su naoružani novim oružjem, modernim puškama sa municijom koja može probiti oklope nekih tenkova, artiljeriom do 120 milimetara i najmodernijim protiv-tenkovskim oružjem. Usavršili su vojne vježbe i organizaciju nekoliko hiljada svojih boraca i posjeduju solidnu bazu u susjednoj Albaniji, odakle upravljaju svojim operacijama. Poslije dogovorenog djelimičnog povlačenja srpskih trupa iz Kosova, kosovski gerilci su zauzeli njihovo mijesto. Srbija kontroliše samo granice, glavne ceste i gradove na Kosovu.
OVK nije nikad odustao od cilja da uspostavi nezavisnu albansku državu na Kosovu i susjednoj regiji. Njihova strategija se sastoji u jednu ruku od "čišćenja" seoskih mijesta od ostalog srpskog stanovništva putem prijetnje, otmice i ubijanjem, i na drugu ruku izazivanjem srpskih snaga bezbijednosti putem manjih gerilskih napada. OVK je prilično svjestan da će ovo pružiti novu podršku srpskom nacionalizmu i da civilno stanovništvo mora da ispašta pod poznatom parolom "borba protiv terorizma". Svaki zločin nad nevinim kao u Račku prinosi OVK-u nove borce, što navodi zapadnu štampu i političare da zovu za vojnu intervenciju.
Švicarske novine Neue Zuricher Zeitung su pisale 15-og januara: "Radikalni kosovski albanci sada vide izvanrednu istorijsku priliku da se oslobode srpske kontrole i da riješe svoje nacionalno pitanje uspostavljanjem svoje države. Oni žele da iskoriste povoljne prilike i spremni su da preduzmu svaku akciju, čak iako stvaranje njihove države košta mnogo mrtvih i donosi mnogo razaranja. Dalje povećanje intervencije NATO-a bi bilo u njihovom interesu."
Pogoršavanje sukoba na Kosovu postavlja tešku dilemu zapadnim silama. Poslije događaja u Račku, pozivi za masovni vojni udar na Srbiju su sve češći, iako to znači nezavisno Kosovo. Konzervativne novine Franfukter Allgemeine je pisao 21-og januara:"Zapad treba da se pomiri sa činjenicom da se nezavisno Kosovo ne može spriječiti u daljnjoj budućnosti. Balkanski Sadam, Milošević je dovoljno doprinio da dođe do toga."
Ostali--mnogi iz armije--upozoravaju na poslijedice takvih koraka. Ministar odbrane SAD-a Cohen i NATO-ov šef general-štaba u Evropi Wesley Clarke se slažu da zapad ne bi trebao "pružiti OVK vazdušne snage". Ova gerilska organizacija čije porijeklo vodi unazad do zastupnika albanskog režima Envera Hodže, se smatra neprobojnom i time teškom za kontrolu.
Kao što promatrači upozoravaju, uspijesi OVK-a bi mogli da gurnu čitavo područje u nove ratove. Ovo bi moglo da zaprijeti cijepanju Makedonije, čija je zapadna strana većinom naseljena Albancima i koja se graniči sa Albanijom i Kosovom. Ranih 1990-h bio je neuspiješan pokušaj da se uspostavi "nezavisna Ilirska republika". Istorijski, ta država je uvijek bila predmet težnje bugarskih i grčkih nacionalista. Isto se odnosi na "Epirus", granično područje između Albanije i Grčke.
Dayton sporazum može da uđe u poteškoće, kao što članak u Neue Zuricher Zeitung upozorava: "Odvajanje Kosova od Jugosavije može isto da znači propast bosanske države, koja se održava sa poteškoćama. Koji bi se onda razlozi mogli upotrijebiti da zaustave Republiku Srpsku da se ujedini sa Srbijom? I kako bi uništavanje nezavisne države bilo opravdano po međunarodnom zakonu? Poslijedice etničkog odvajanja bi mogli biti novi ratovi na Kosovu i Bosni."
Za sada, praktički sve vlade su odbile albanski separatizam. Na drugu ruku, više nije moguće ostaviti konflikt nasamo. Činjenica da je organizacija kao OVK mogla da postane politički i vojni faktor pokazuje nivo gorčine, očaja i mržnje koji postoji. Zato pozivi za slanje trupa na Kosovo postaju sve glasniji.
"Usred trljanja ruku i zveckanja sabljama, postoji samo jedno riješenje," Suddeutsche Zeitung piše, "NATO bombardiranjem vraća Miloševića pregovaračkom stolu, i pouzdano prijeti OVK-a da će ih prepustiti njihovoj sudbini, to jest bijesu Srbije, ako ne pokažu volju za pregovore. Onda ćemo vidjeti Dayton 2. Poslije ovoga, čak je najvažnije uputiti desetine hiljada NATO-vih trupa na Kosovo i OSSE posmatrače bi poslali kući sa zahvalnicom. Ove trupe moraju imati mandat da ukrote OVK i Srbe, putem brojčane nadmoći i onemogućiti građanski rat, iako bi ovo značilo da ostanu pet, deset ili čak dvadeset godina--pogledajte UN na Kipru ili Lebanonu."
Takva vojna operacija bi imala sasvim drugačiji karakter od onog što se desilo u Bosni, odvijajući se bez sporazuma sukobljenih strana na teritoriji--Srbije--koja bi se našla u sukobu sa NATO-om. Bez obzira na to, i engleske i njemačke vlasti su dale do znanja da bi pod izvjestnim uslovima, mogle podržati takav pokušaj. To što je nejasno jeste ko bi snosio ogromne troškove i rizik, i dali će SAD biti spremne da učestvuju.
Ako dođe do takve intervencije, crveni-zeleni savez vlasti u Bonnu bi bila prva nijemačka vlada poslije drugog svijetskog rata koja šalje nijemačke trupe u borbu, a ovo je teritorija gdje je Hitlerova armija počinila neke od svojih najvećih zločina. Takva intervencija, umijesto da nešto riješi, bi ustvari ucementila sukobe i dalje obezbijedila nastavak nacionalnh osijećaja koji su odigrali tako strašnu ulogu u bliskoj prošlosti na Balkanu.