Sjedinjene Američke Države I Rat Na Balkanu: Na Putu Prema Katastrofi
Uredništvo
6. aprila 1999
Poslije samo dvije sedmice kampanje bombardovanja započete pod komandom Sjedinjenih Država provocirana je ogromna kriza izbjeglica i čitavo područje Balkana je uvučeno do ivice rata. Navedeni vojni ciljevi SAD-a i NATO-a se mijenjaju svakoga dana, dok rat prisvaja sve više varvarske dimenzije.
Tu nema dileme: mase naroda Evrope i Sjedinjene Države su uvučeni u katastrofu neprocijenjivih razmijera. Ovo je cijena koju čovječanstvo plaća zbog potjere imperijalističkih interesa SAD-a od strane njihove potpuno nemarne elite.
Obećanja Bijele Kuće od juče se osporavaju današnjim izjavama. Prema tome, Clintonovo poricanje plana da će uvesti kopnene trupe, bez diskusije i objašnjenja, je pogaženo najavljenim lansiranjem armije SAD-a od 2.000 vojnika koji bi ubacili napadačke Apache helikoptere u borbu protiv srpskih snaga na Kosovu.
Albanija će se preokrenuti u SAD-NATO kasarnu, sa snagom od 10.000 trupa, dok je NATO snaga u Makedoniji proširena i bombardovanje Beograda i ostalih srpskih gradova pojačano.
S jednog dana na drugi, razvoj situacije u ratu osporava očekivanja političara SAD-a, koji pokušavaju da isprave pogrešne kalkulacije od ranije sa daljim korištenjem vojne snage. Ovo, onda, stvara nove uslove za haos, masovnu patnju i političku destabilizaciju područja. Napetosti su povećane sa drugim regionalnim silama, povrh svega, sa Rusijom. Odgovor Washingtona je dalja eskalacija rata, diktirana nuždom SAD-a da održi svoj "ugled i pouzdanost".
Sve se veći požar razbuktava pred očima javnosti koja je zaprepašćena i zbunjena od široke medijske propagandne kampanje i jedva može da prati ovu spiralu događaja. Ali sama brzina razvoja događaja otkriva da ratni napad pod vođstvom SAD-a ima svoj sopstveni momentum i logiku.
Jedan znak katastrofe koja nam se bliži je tragični razmjer onoga što se već odvijalo za manje od mijesec dana. 18. marta SAD i NATO su izjavili da je mirovni sporazum potpisan sa Oslobodilačkom Vojskom Kosova (OVK), koji je nalagao da jugoslovenska vlada obnovi kosovsku autonomiju i prihvati postavljanje 28.000 NATO trupa u toj srpskoj pokrajini. Poslije tri godine (u međuvremenu bi OVK konsolidovala svoju silu pod zaštitiom SAD-a i NATO-a) pitanje separatističkog zahtijeva za nezavisno Kosovo bi bilo razmatrano. Ovaj jednostrani sporazum je bio predočen Beogradu kao ultimatum, potpomognut prijetnjom NATO bombardovanja.
Clinton, Saveznik Nacionalnog Obezbjeđenja SAD-a Samuel Berger i Sekretar Države Madeleine Albright su računali da bi se jugoslovenski predsjednik Slobodan Milošević ili složio sa njihovim uslovima da bi izbjegao vazdušni napad, ili kapitulirao čim bi bombardovanje počelo. Milošević nije popustio, i vazdušni napad je bio lansiran 24. marta.
U svom javnom govoru toga dana, Clinton je rekao američkom narodu da je cilj bombardovanja bio da "umanji" ili "degradira" srpske vojne sposobnosti i primora Beograd da prihvati sprazum potpisan u Francuskoj. Međutim, na navodno iznenađenje SAD-a, Beograd je odgovorio vojnom ofanzivom protiv etničkog albanskog stanovništva na Kosovu. Rezultat je bio baš ono što je bombardovanje trebalo da spriječi--masovno iseljavanje kosovskih Albanaca u Albaniju, Makedoniju i jugoslovensku republiku Crnu Goru.
Kada početno bombardovanje po srpskim položajima na Kosovu nije uspijelo da proizvede željene rezultate, SAD su insistirale da se bombardovanje proširi na Beograd i druge gradske centre Srbije. Od tada su se ciljevi rata SAD-a i NATO-a proširili uporedo sa eskalacijom njihove vojne ofanzive.
Washington i NATO sada zvanično zahtijevaju bezbjedan povratak stotina hiljada izbjeglica svojim kućama na Kosovu. Nezvanično, razni NATO izvori pozivaju na korištenje NATO trupa da bi "otpratile" etničke Albance nazad u svoja sela i gradove, i da se uspostavi protektorat u čitavom ili dijelu pokrajine, pod nadzorom snaga SAD-a i NATO-a. Drugi izjavljuju da se politika kosovske autonomije treba potpuno izbaciti i promijeniti politikom potpune nezavisnosti, i Washington Post izjavljuje da se diskusije vode unutar Clintonove administracije da jedan od ciljeva rata bude skidanje Miloševića sa vlasti.
Sve veći hor političara SAD-a, i predstavnika medije nisu zadovoljeni ni ovim mjerama, i zahtijevaju pripremu napada pune jačine sa trupama na Kosovo i na samu Srbiju. Tipičan je bio članak izdan u Washington Postu, u nedjelju, koji je napisao Clintonov bivši Sekretar Države Warren Christopher. Pod naslovom "Šta God Da Nas Košta," Christopher je napisao: "Mi--NATO i Sjedinjene Države--moramo pobijediti na Kosovu. Moramo to uraditi nedvosmisleno, koristeći svaku potrebnu silu da bi ovaj cilj postigli."
Postoji mnogo pitanja koja nisu razmatrana od strane Christophera i drugih zagovornika kopnene invazije. Prvo, koje su posljedice za Balkan?
Da li Christopher i njegovi istomišljenici pričaju o niskom tepih-bombardovanju Jugoslavije? Da li oni tu uključuju i upotrebu taktičkog ili čak i strateškog nuklearnog oružja?
Kako oni koji zagovaraju skidanje Miloševića sa vlasti planiraju da postignu ovaj cilj, i pod kakvu cijenu. Jedini logički zaključak koji proističe iz takvog zahtjeva je dugoročna okupacija Srbije i njena transformacija u de fakto koloniju Sjedinjenih Država.
Takva politika bi zahtijevala postavljanje stotina hiljada američkih i NATO-vih trupa u ratnoj okolini na neodređeno vrijeme. Koliko hiljada američkih i evropskih vojnika su političari SAD-a spremni da žrtvuju pod parolom "Šta God Da Nas Košta?" Koliko hiljada, ili miliona, Srba?
Čak i kad bi pretpostavili da SAD-NATO snage mogu osigurati brzu vojnu pobjedu, što baš nije očigledno, osvajanje Srbije bi stvorilo nova eksplozivna stanja. Koje mjere, na primjer, bi se preduzele protiv spoljašnjih sila i vlada koje bi davale pomoć i podršku poraženim Srbima, koji bi nesumnjivo osnovali vladu u emigraciji? Da li bi napadi na američke trupe u Srbiji zahtijevali prodore u Rumuniju, ili Bugarsku?
Povrh toga, postavljaju se ključna pitanja u vezi stvari koje imaju odjeka mimo granica jugoistočne Evrope. A šta s Rusijom? Koliko bi vremena prošlo prije nego što bi invazija SAD-NATO-a na Srbiju prouzrokovala vojnu konfrontaciju pune jačine sa Moskvom, koja, treba se zapamtiti, nastavlja da postavlja ogromne arsenale nuklearnog oružja.
Clinton, Albright i kompanija daju nonšalantne garancije da događaji na Balkanu nikada neće dovesti Rusiju do vojnog konflikta sa zapadom. Ovdje se neupućenost zapada spaja sa drskošću, i proizvodi zapaljivu kombinaciju. SAD izjavljuju da je sudbina Kosova, koje je hiljade milja daleko od njenih granica, kritična za američke interese, dok poriču da Rusija, čiji geo-politički interesi na Balkanu idu stotine godina unazad, ima vitalne interese u tom području. Političari SAD-a su izgleda previdjeli činjenicu da je za 45 godina Balkan formirao kritičan dio odbrambenog stuba Sovjetskog Saveza. I povrh toga, ranije ovoga vijeka, Rusija je ušla u prvi svijetski rat zbog spoljašnjeg napada na njenog saveznika Srbiju.
Niti se vodi ni jedna javna diskusija o posljedicama kopnenog rata na Balkanu pod vođstvom SAD-a na američke domaće prilike. Invazija i okupacija Srbije bi neminovno uvukla stotine hiljada američkih vojnika u borbenu situaciju koja bi trajala godinama. Takav poduhvat se nebi mogao održati na bazi dobrovoljne armije. Zahtijevao bi obnovu vojne regrutacije civila.
Rat pune žestine bi, osim toga, imao širokih ekonomskih i društvenih remifikacija, na štetu američkom radnom stanovništvu. Bio bi tu veliki porast u vojnom trošku, na računu onoga što je ostalo od socijalnih programa kao što su zdravstena zaštita (Medicare) i socijalno osiguranje. Svaki rat stvara inflaciju, koja onda podiže kamatne rate. Ovo bi brzo potkopalo bum tržišne berze, koji se održava putem niskih kamatnih rata i jevtinih kredita. Slijedile bi duboka recesija i masivna nezaposlenost.
Svako ko je sklon da prihvati Clintonove garancije da će pojačana vojna kampanja na Balkanu biti relativno bezbolna za stanovnike SAD-a kao istinite, treba da se sjeti drugih važnih kopnenih ratova tokom zadnjih 50 godina. SAD su upale u rat sa Kinom kada je general Douglas MacArthur obećao Trumanu 1950. da ne postoji mogućnost da će kineske trupe intervenisati u Koreji. Vijetnamski rat je počeo sa uvođenjem 16.000 američkih savjetnika, ali isto i tamo, loše kalkulacije, grube greške i veliko precjenjivanje efikasnosti same vojne sile da može postići američke ciljeve, je postala polazna tačka za krvavi rat.